Posudi mi smajl | Nora Verde

LED SE TOPI, BOROVI PADAJU

 

Led se topi, sedmi je siječnja, prvi ponedjeljak u godini 2008., prvi dan nakon trideset dana zime kad se zrak barem malo zagrijao. Ulice su mokre, vlaga je u špici, a ja sam se, da malo raspušem ćuku, uputila pješice kroz magluštinu po večernje novine. Zdrava šetnja pretvara se nakon dvadesetak koraka u morbidnu kalkulaciju o tome koliko ispušnih plinova i govnarija iz ispušnih dimnjaka toplana, iz auspuha te prljavih tinejdžerskih pluća zagađenih plavim Walterom sada udišem u želji da se prošećem po zraku.

Ulice su pune mrtvih božićnih borova, hodnik u mojoj zgradi zatrpan je borovim iglicama i pokidanim grančicama. Sitno građanstvo opet je divljalo nakon Tri kralja i odbacilo svoje blagdanske scenografije. Hodam, pješačim, pičim po rastopljenoj bljuzgi i duboko dišem. Gledam crveno nebo nad sobom, moralni zakon u meni zamro, ni čuti ga nije, ha-ha… Posvađala sam se opet s Malom popodne, rekla sam joj svašta, izrežirale smo jedan kratki igrani komad u našem stilu na tramvajskoj stanici u Vukovarskoj. Dvije lezbijke sikću jedna na drugu među čekačima, ma scena za Evropski magazin HTV-a samo takva. Bila sam žestoka, imam sve potrebne izgovore spremne ako nekome nije jasno zašto. Za kurac mi sve to zaranjanje u sebe, mentalna higijena mi je nula.

Sjetim se kako je moja prijateljica Marina Botteri prije mnogo vremena izrekla legendarnu rečenicu: „Sve će bit u redu za deset godina.“ Prošlo je deset godina, frend, još uvijek smo ludi, neurotični adolescenti, ne vidim da se nešto spektakularno promijenilo.

 

Moja pogana dušica već cijelo jedno desetljeće vrti poznati krug: dnevni vitalizam i uronjenost u kuhanje zdrave hrane, lijepe misli i lijepu umjetnost i noćni destruktivizam s paket-aranžmanom od alkohola, smotuljaka cigareta i žiže te mračnih, depresivnih i sjebanih nota. Što danju gradim, obnoć rušim. E, ali zato ja hrlim raskopčane košulje i raspletenih kosa ravno u vjetar promjene. Nije važno što se tu i tamo oblokavam, hranim se zdravo, to je važno.

Izbacujem konzervativnu klopu iz jelovnika koliko god mogu. Prvo sam odjebala vegetu. Ona mi je već odavno na zubu, samo sam čekala da počne ovaj food Bleiburg pa da nju prvu smaknem, pokoj joj duši. Najubojitije oružje trovača iz Koprivnice već mi desetak godina ide na kurac. Svi su se navikli na taj okus, pa i Mala, koja je prvih mjeseci kad bi kušala moju hranu bez Vegete stalno nezadovoljno vrtila glavom i živčano trčala po soljenku. Napenalila sam se i na transmasne kiseline, čitam deklaracije na proizvodima k’o Sveto pismo. Onda su na red došli integralni kruhovi i žitarice. Orzo, slanutak i grah su me oduvijek pratili, još u djetinjstvu pokojna mi je baba utisnula taj gušt kusanja variva od miješanog sočiva i to sam samo na velika vrata vrnula na jelovnik. Integralnu tjesteninu obožavam i tek tu i tamo osjetim nostalgiju za bijelim i neprosvijećenim penetama.

Najviše volim šalicu gorkastog zelenog čaja ujutro prije nego što odem u ralje korporacijske trbuhom za kruhom. Ali jebi ga, nije ovo gastrorubrika, to štivo već košta malo više i vrvi ilustracijama u koloru za koje moj izdavač nema para. Uostalom, nemam ni ja love za grdobinu i list s bademom u umaku od nemam pojma čega, jebi ga. Nije da me ne zanima i da moje nepce ne bi cijenilo takve ubode, ali valja se pokoriti mjesečnom proračunu koji nema milosti. Zato gazim rukama i nogama po dugmetu za povratak u moju stvarnost.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.