Posudi mi smajl | Nora Verde

SEOBE

 

Seobe naroda, preko Karpata, prema plodnim ravnicama u istočnoj Europi i Mediteranu – sve mi je totalno prokleto poznato. Moje su seobe put bez kraja i konca prema obećanoj zemlji koja se zove dobar iznajmljeni stan. Iz stana u stan, istovarivanje i utovarivanje. Kartonske kutije i crne vrećice u kojima se nalaze zgužvani podsjetnici na to tko si i što si. Čerge – ciganluk cjeloživotni.

Mjesecima i danima pred selidbu prolazim uvijek iste paket-aranžmane gnjeva, očaja i malodušnosti. Zavist me potpuno preuzima. Sikćem na znane i neznane koji imaju sreću da život prožive na dvije-tri adrese. Ja sam ih, jebi ga, promijenila dvadesetak. Svugdje po godinu-dvije. To je moj osobni rekord.

Žicam prijatelje i znance za prijevoz. Obilazim supermarkete kao pas tragač u potrazi za velikim, izdržljivim kartonskim lijesovima u koje ću položiti svoje stvari. Kad ugledam ogromnu kutiju sa znakom Fax Helizima, plazim jezik od sreće pa se s vrata dućana zatrčim prema njoj. Dovlačim sve te ambalažne trofeje doma, pobacam ih po parketu i počinjem se sažalijevati. Kukam i naričem, ne znam prihvatiti tu tako poznatu situaciju.

Opet se pakiram i spremam za odlazak, a taman sam se navikla na susjedovu džukelu koja laje i protestira kad god se penjem stepenicama prema stanu. Izgradila sam pristojne dobrosusjedske odnose. Frajer na katu ispod mojeg taman se navikao skupljati moje gaće, čarape i jastučnice koje mi jednom mjesečno padaju na njegov balkon. Zapišala sam svoje stabalce i meni se ni ovaj put nikuda ne ide.

Želim se zaljubit u nekog nositelja stanarskog prava. O.K., u nositeljicu. Ušuljati joj se pod krov, tamo se osjećati kao doma. Ovako sam više kao sjebani zaštićeni svjedok koji mahnito mijenja adrese, sa spremnim koferima pod krevetom i cijelim planom ispisanim kodnim znakovima na papiriću spremljenom u novčanik.

Pljušte vječite teorije o preporukama kao najboljem načinu nalaženja sigurne gajbe. „U oglasima nećeš ništa naći. Trebaš gledat stanove i odma’ kaparit“, viču mi pametne savjete ljudi koji do tridesete nisu izašli iz roditeljskog doma i koji misle da pohani pileći filei rastu na stabljikama iza kuće. Poberu se, podgriju i stave u zdjelu za serviranje, tako to njihova mama čini već godinama. Kao da sam ja guštala kad sam prvi put u životu trančirala pile. Moš mislit.

Svi mi idu na živce i korak sam od mržnje i prezira koji će mi skoro počet izlazit na uši. Pa zavidna sam, gnjevna sam i prijetim se Univerzumu prstom kroz prozor balkonski. Sažalijevam se, pljuskam se tim osjećajem kao aromatskom vodicom u wellnessu. Mislim kako mi neka otrovna i strašna sila ne da sviti gnjezdašce i ljubomorim se na sve one kojima su starci namijenili neku popudbinu, neku otpremninu za duševne boli odrastanja na brdovitom Balkanu. Tutnuli im u ruke bar pola kese za stan samo da ih se riješe i osiguraju im cirkuski šator za djecu, žene i krotitelja koji samo što nisu stigli.

Ne valja mi gledati u Druge, zbore moji duhovni učitelji i imaju prokleto pravo. Ne valja piljiti u njih. Zabavljam se na svom igralištu od mazohizma, destrukcije, vitalizma, zdrave hrane, zelenog čaja. Tada se sjeta uvuče u moje redove…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.