Posudi mi smajl | Nora Verde

DRAGI ZAGREBE…

 

Pokvario si se, Zagrebe. Probarabio. Raspištoljio. Gdje ti je ta srednjoevropska osobnost, kamo su je odnijeli i ostavili samo scenografiju i gole daske.

Dragi Zagrebe, prešao si svaku mjeru, radosno sam mijenjala čist zrak i gladak ten uzduhom obogaćenim raznoraznim sranjima. Da, pasalo mi je. K vragu, i prirodna idila u okruženju neandertalaca dopizdi čovjeku kad je nema s kim podijeliti. Vidjela sam neki dan iz tramvaja kako ptice nervozno nadlijeću grad. Činilo mi se da hvatam njihov feeling, da osjećam strah, živčano mahanje krilima i namjeru da odu što dalje, negdje gdje je mirnije… Znaju one što se događa i bez pretplate na Jutarnji.

U tramvaju za Prečko razbacani sutrašnji reklamni primjerci 24 sata. Na naslovnici sranja, ubojstva, jebačina i koljačina, seljačija. Ljudi čitaju, gledaju jedan drugog ispod oka. Tko će biti sljedeća vijest? Natjecanje za psihopata dana počinje. Ulazi frajer s pet vreća punih plastičnih boca za reciklažu, zadovoljan je, najebavao se po kontejnerima, ali ulov obećava. Nije mu bilo svejedno dok je rezao vrećice smeća i tražio ispražnjene bočice piva, Cole i vode, ali sad je sve pospremljeno, uredno i marno. Kupit će tjesteninu na akciji u Konzumu i tunu s Atlantika obogaćenu s malo žive – da ostane živ do sutra…

Dragi Zagrebe, meni si već posijao sjeme odlaska. Tko zna kako ću misliti sutra, ali danas, danas poduzetno promatram zemljopisnu kartu.

„Kamo dalje, rodjače?…“

„Svugdi sam bija, sve vidija i evo sad san tu, ovo je black tattoo…“

„Rekla si mi jednom – svi gradovi su isti, mi smo samo putnici u prolazu…“

Citati, zajebani citati… Mogu li mi oni pomoći u odabiru novog smjera bijega? Sjever, jug, zapad, istok? Ne zna Džoni, ni Saša, ni Metessi…

 

Rođena sam na samom jugu i mogu reći da se pedantno penjem k sjeveru, u krajeve gdje vlada manje drame u svakodnevlju. Mogu li se uopće riješiti drame u sebi? Ja volim biti drama queen, godinama sam se obučavala za tu ulogu, svakome od nas najmilija je vlastita destrukcija. Ne puštamo je dok baš ne zagusti.

Mafijaški obračuni usred bijela dana, oružane pljačke pošti, banki, kladionica, pumpi. Najbolje je uopće ne izlaziti van. Čini mi se da sve više razumijem Larsa von Triera, čovjeka koji uopće ne ide avionom na filmske festivale, makar ga producenti na koljenima molili.

Je li moguće istrijebiti korov u vrtu i obrisati prašinu u stanu? Ma kurac, prašina pada dok je brišemo, već se gnijezdi u tankim slojevima na svim plohama i u zraku oko nas. Korov je brži od najboljeg kosca, uzalud nam trud. Pakiraj kofere, mila, ponesi samo najnužnije, sve ostalo ostavi lešinarima i susjedima siromašnijima od tebe.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.