Posudi mi smajl | Nora Verde

90-E

 

Deve-deve-deve-deseta – olako baš prolazi, ispod moga prozora, pjevaju združeni odredi…
Prljavo kazalište, Devedeseta

 

Ivanka Neprikosnovena mi je došla u posjet. Prvih pola sata manično razgovaramo upadajući jedna drugoj u riječ. Vjerojatno zabavljamo putnike u dvojci u koju sam ugurala staru frendicu nakon što je stigla u Zagreb.

Obukla se pretanko – kratka kožna jaknica, pamučna majica i otvorene proljetne šuzice, a ovdje jesen u kaljačama. Promrzla je, ali sretna, drma je putna euforija. Već smo kod mene doma, ona ne prestaje pričat, a ja je volim takvu i boli me kurac.

Ivanka Neprikosnovena je ljuta desničarka i moja prijateljica. Upoznala sam je prvi dan faksa, znamo se još s prijemnog. Cura je očito brijala na 60-e i to mi se sviđalo, meni grungerici i alternativki hipi fanovi su bili kul.

Pričamo od 90-ima. Trabunjamo, prisjećamo se, marihuana popapala stanice, pa ne ubadamo baš najbolje u detalje. Svatko ima svoju verziju događaja oko koje se naknadno dogovaramo. Nema ostalih svjedoka, nitko ne ulaže prigovor na pogrešne navode, pa pičimo dalje. Tako je to s nama koji smo umjetno podizali serotonin prije deset godina.

Ja razglabam o svom dolasku u njen grad i počinjem se sjećat kako sam bila unezvijerena i splašena onih prvih par dana u listopadu ‘93.

U Zadar sam stigla baš te ratne jeseni ‘93, jedva čekajući da se otrgnem s lanca. Lanac je pukao kako samo lanac može pući, bučno i kariku po kariku otkidajući se od matice. Paničarka kakva jesam, bilo je čudno da sam pohitala baš u Zadar. Pobjegla sam da se dočepam slobode. Noć prije odlaska slušala sam neku kompilaciju na svom starom kaziću i u polumraku tresla glavom. Pamtim to kao rijetki izljev nostalgije i ljubavi prema Splitu, gradu u kojem sam odrasla, ali u koji nikad nisam posebno infišavala.

Sa svojom Ramones frizuricom, nesvjesna u što se upuštam, stigla sam u grad koji je bio pod opsadom. Čule su se potmule detonacije, ali u mom tinejdžerskim filmovima zabavljenom mozgu nije bilo prevelike uzbune na nevolju. Skužila sam da po gradu baš nema ljudi, bilo je jasno i zašto, ali ja sam cijele prve godine života u Zadru mislila da je to grad s malim brojem stanovnika, neusporedivo manjim nego Split. Mjesec po mjesec grad se pred mojim očima mijenjao. Kao da su nadolazile silne migracije, ulice su se punile ljudima, gradski trg i Kalelarga odjednom su oživjeli kao da je u posjet došao neki važan i utjecajan prorok ili vođa i svi su se iz cijele regije sjatili da ga vide. Još se uvijek ispod glasa pričalo o brdu iznad grada s kojeg četnici drže Zadar na oku. Nisam mogla zamislit da mene četnici drže na oku. Mnogo godina poslije saznala sam da je to bila živa istina koja se meni ukazivala kao strašilo za djecu samo zato da bih preživjela bez paničnog straha za život.

„Sjećam se da sam doma na Bulevaru spavala u trenerci samo da budem spremna na pizdariju“, kaže mi Ivanka i započne vrlo zgodnu teorijicu koja bi krasno figurirala u nekoj rubrici „ljepota i zdravlje“.

„Skužila sam da kad god sam u kurcu, ne presvlačim se navečer u pidžamu, nego legnem u trenerci. To je najbolji znak da ti u životu nešto ne štima“, ona će, i ja se automatski sjetim svojih crnih levisica u kojima sam spavala prvih par noći kad sam stigla u Zadar.

Bilo je spartanski, otrcano i bitnički do boli stanovati u starom Studentskom domu. Nakon prvog pogleda na tuš-kabine većina ljudi je već sutra ujutro nazvala starce s telefonske govornice ispred zgrade i uplakano im ispovjedila strahote koje su vidjeli. Ja nisam ništa govorila svojima, za mene je to bio jebeni apartman u kojem je najprivlačnija bila privatnost koja mi se smiješila. „Nećeš se ti meni tamo razbolit“, govorili su mame i tate ostalima i nakon kraćih obiteljskih vijećanja donosili odluku o premještanju djeteta u iznajmljeni stan. Oni u kojima su čučali mali poduzetnici namirisali su u toj nevolji dugoročno isplativ projekt. Dizali su kredite, otvarali škrinje za crne dane i kupovali jednosobne stančiće svojim malim akademcima koje će jednog dana glatko ucjenjivat dajući im u posjed tu nekretninu pod devizom „kad diplomiraš“, „kad se skrasiš“, „kad postaneš odgovoran“, „kad dođe vrijeme“…

„Pričaš posprdno jer si bila bez love i ljubomorna na one koji su uvijek imali“, govori mi Mala, i ja ne duljim, već odmah priznajem delikt.

Enivej, volim mislit da su u starom domu ostali samo oni najžilaviji, najluđi ili najškrtiji. Nije mi smetao raspad sistema oko mene – fino mi je stajao na boemštinu i punk image koji sam u to doba odlučila izbrusit do najfinijeg sjaja. Samtene hlače i džempere na riblju kost nosila sam samo za diplomatskih posjeta majci. Inače crne levisice, crna šulja i crno-smeđe cipele nalik na martensice, jer jebeš anarhista koji ima love za Dr. Martens! U mojoj sobi je bio generalni štab, mjesto okupljanja. Dva puta tjedno priređivali smo pijanke na koje smo uz stalne članove ekipe pozivali po nekoliko novih ljudi. Prvo se pilo tonik-votku ili džin, deralo iz sveg glasa i igralo društvene igre. Onda se još pilo pa puštalo najdraže pjesme po izboru većine: „Verujem – ne verujem“, „Sunny day“, „Mi plešemo“, „Ti si mi u mislima“, „With or Without You“…

Skakali smo i bacali se po izlomljenom parketu sobe u starom domu, svako malo zalili bismo ga dobrom dozom cuge, krpa za sauganje uvijek je bila pri ruci. U neko doba bi nam počeli kucat na vrata mlakonje i štreberi iz drugih soba s pritužbama da smo previše bučni. Neki bi nam se pridružili, ostali bi nakon što su rekli svoje i provirili iza mojih leđa u zabranjenu zonu, zgađeno otpuzali nazad u svoje sobe.

Nakon dvosatne divljaone od uzbuđenja i izmučenog želuca netko bi oteturao povraćat u francuske zahode na našem katu. Jedan po jedan dotrčavali smo pred rupu i isporučivali ćufte i pire iz menze s ukrasima od kupus-salate. Čučavci su dušu dali za povraćanje – ne moraš manijakalno gađat otvor. I oni nespretniji uspiju pogodit metu, a vodeni mlaz je tako divlji i neobuzdan kao da je sunuo iz nekog planinskog potoka koji je u sebi zadržao žestinu i bijes divlje rijeke koja ga je odbila od sise.

Ja bih tada koristila priliku na koju sam satima strpljivo čekala. Ščepala bih kasete sa samo MOJOM glazbom i puštala im „Modro i zeleno“, „Sedam dana“, „Mi menjamo noć za dan“, „Tonemo“, „Here Comes Your Man“, „Velouria“, „Where Is My Mind“… Ekipa zombija oko mene me gledala u stilu „koji joj je kurac, evo konačno je dočekala svojih 5 minuta“, ali nitko nije imao snage dići se i zaustaviti tu moju alter rock slušaonicu. Osjećala sam se kao neka barunica koja maltretira svoje goste nakon svečane večere u sali za razbibrigu u svom mističnom dvorcu. Na njihovim požutjelim facama fino se čitala molitva za tišinom, ali ja sam uživala bit okrutna u tom glazbenom onaniranju koje mi je jeeebeno bilo potrebno nakon svake takve seanse.

Nakon što bismo ispucali i zadnje atome snage i pročistili probavni trakt, ostajali bismo svi spavat u mojoj sobi koja je cijelu noć vonjala po znoju, smrdljivim čarapama, čikovima i špiritu iz nedopijenih čaša žestokoga. Hladna, memljiva jutra i divljački mamurluk budili su u nama želju za obnovom duše i tijela. Trebalo je krenut u potragu za ručkom koji će izmijeniti jadno stanje naše svijesti.

Najagilniji među nama bio je Zdeslav. Glavni kuhar i glavna pričalica cijele postave. Patio je od cjelovitih obroka, s prilozima, salatama, umacima i onim glavnim – dobrim komadom mesa ili ribe. Teleće šnicle nisu u to vrijeme bile česte ni na stolovima srednje klase, a kamoli studentske bagre. Zato bi se Zdeslav laćao mesnih narezaka koji su u donacijama stizali od europskih humanitarnih udruga. Cijela piramida tih limenki bila je naslagana u našem sobnom ormaru/fridgeu. Pohao bi te naše izmaštane šnicle i isfurao ih k’o fine bečke odreske. Za kompletan dojam finog građanskog ručka poslužili bi se Magi instant-umaci u prahu kojim bismo zalijevali pire (jedino on je u ovoj surovoj gastronomskoj priči bio autohtoni hrvatski proizvod). Nisu svi imali probavu koja je mogla svariti španjolske konzerve, pa je bilo i trčkaranja u WC nakon par sati zadovoljnog predenja.

Za mene je Zadar bio prvi korak u slobodu. Bila sam sretna i osjećala sam se kao da sam dobila na lutriji. Prvi put u životu imala sam svoju sobu. O.K., u nju je ponekad svraćala i cimerica koja je vikendom, na moju radost, odlazila u svoju rodnu pripizdinu, ali ipak sam ja bila vladarica tog brloga. Soba broj 8 bila je moja gajba u kojoj sam, kad sam htjela, mogla do mile volje osluškivat kako vjetar tuče škurama o zid zgrade, a komadići žbuke otpadaju na zemlju. Mogla sam se zaključat u sobu, pritajit se i pravit se da me nema. Razočarat sve one koji su to popodne odlučili ubit par sati dosade izvaljeni kod mene za stolom. To sam ponekad i činila, s posebnim guštom sam koristila džoker „nema me“. Slušala bih kucanje na vratima koje bi sa svakom sekundom postajalo sve živčanije i nastavljala se smiješiti ispod deke s knjigom pjesama Vladimira Vlaisavljevića pod jastukom.

Sloboda je stvarno jebeno osoban pojam.

1999. – godina bombona.

A tako sam se strašno bojala i trtarila. Pazi – fobičarka koja se droksa, ima li ičeg bizarnijeg?! Nemam pojma, ali ja sam uživala k’o prase. Uvijek sam ih rezala napola ili gnječila u prah da ih mogu povuć na nos. Dizala bih se uvijek malo-pomalo, da što dulje traju… Trudila bih se ne jesti puno, tek kad bi mi se želudac prilijepio za kičmicu, nešto bih gricnula, tek toliko da ne pokvarim želudac.

Umjetnica je bila moj prvi vodič kroz čarobni svijet bezbrojnih tabletica, od kojih je svaka imala svoje ime iza kojeg se skrivao novi čudesan feeling.

Sve je počelo kao dogovor koji je po svemu sličio otmici. Nisam znala što mi sprema. Rekla mi je da će te večeri doć po mene malo prije ponoći autom pred zgradu Studentskog doma. Nisam baš bila sigurna u to, prepričavala sam taj dogovor svojoj cimerici Diti dok smo nakon jointa večerale prokulice s vrhnjem. Dok sam započinjala večeru, upala je Umjetnica, sasvim manično raspoložena, i viknula: „Ajmo!“ odvela me na kolodvor, putem sam se pitala koji kurac, ali nekako sam znala da neću žaliti zbog toga. Na kolodvoru smo čekale nekakav bus iz Zagreba, srala sam kako sam gladna i kako me je odvukla prije nego što sam ubila glad. Kupila mi je hamburger i smirila sam se. Uto je stigao bus i njoj su se ludo zasjajile oči. Malo me plašila, ali pljeskavica mi je okupirala sva čula, pa se nisam bunila. Uzela je pošiljku od vozača, ja sam se pravila nezainteresirana, ali pucala sam od znatiželje. Svim sam se srcem nadala da je to droga koju još nisam probala, međutim izgledalo je k’o jebena videokaseta. I bilo je tako, Umjetnica je sjela u kafić, na moje zaprepaštenje izvadila nož kojim je razrezala omot i odmotala Trainspotting. Dvije tabletice je, oku jedva vidljivim potezom, gurnula u džep. Otišle smo doma. Ja sam bila uzbuđena k’o mlada pred oltarom, pičile smo prema njenoj zgradi na Bulevaru i ja sam samo htjela reći: „Da, uzimam!“

„Kako se zovu?“ pitala sam je kad smo konačno zaključale vrata stana za sobom.

„Vrhunske su“, otezala je s guštom. „Takve je danas teško nabavit, ali Tamara se stvarno potrudila radi mene.“

„Imaju neke crtarije po sebi, daj da vidim“, moljakala sam, ja živčana pionirka u svijetu sintetskih droga.

„To su ti Dijamant i Ferrari“, pljunula je Umjetnica konačno imena naših tabletica i izložila mi kako je ona planirala to moje prvo rokanje kemijom.

Pričala je, a ja sam je pozorno slušala. Malo usrana, da, ali silno zainteresirana za cijelu stvar. Uzela je skalpel i sasvim precizno razrezala obje tabletice na savršene polovice. Natočila mi veliku i lijepu, dostojanstvenu čašu vode. Gledala sam u cijeli taj Superobrok i oklijevala nekih dvadeset minuta. Onda sam podigla desnu ruku, strpala po jednu polovicu u usta, zalila s dva gutljaja vode i progutala.

Slatko iščekivanje je počelo. Pratio ga je neki gorak, žuk osjećaj u želucu. Nakon 100 metara čekanja u zasjedi počela sam se otapati. Osjećati kemiju – najprije se pod pazuhom i na stopalima stvorio tanak sloj znoja, godilo mi je, iako nisam znala što se događa. Imala sam osjećaj da mi se niz leđa cijede svi otrovi tijela. Osjećala sam se kao na instant-detoksikaciji, a zapravo je posrijedi bilo nešto sasvim suprotno. Enivej, oslobađala sam se svega suvišnog – krivnje, grižnje savjesti, težine, prejake emotivnosti, taštine i kila pesimizma i depresije. Sva ta gomila strmopizdila se na pod pred mojim nogama.

Divota. Znala sam da mi nije posljednji put. Znala sam da je ovo početak jednog divnog prijateljstva. Sljedeća dva sata bila su Moja zlatna era. Vrijeme bez gorčine i dna. Samo jebena lakoća postojanja, kreativnosti i čulnosti.

Morala sam se vratit. Zapamtila sam taj put. Trudila sam se i trud je urodio plodom. Jedino to mi je preostajalo, mislila sam. Nisam imala snage ni za što drugo. Što mi je još trebalo?

Histerične žene, sumrak stoljeća, apokaliptične umjetnosti. Odlučila sam kraj 90-ih prespavati u narkotičkom stiskavcu koji mi je tako pasao. Nemojte misliti da se ipak ne sjećam tog vremena. Sve to je do mene stizalo u drvenim buđenjima oko 10:15, kada sam se budila k’o iscijeđena naranča u koktel-baru. I vijesti, i trećesiječanjski izbori, probušeni džepovi i socijala…

Samo nisam mogla cijelo vrijeme biti budna. Odlučila sam ne zajebat se kao ‘91, kada sam bila premlada da bih znala kako pobjeći iz ove balkanske krčme u kojoj su me mnogi plašili, a rijetki izazivali želju za poljupcem i zagrljajem.

Kruna svega bile su Krune! Njih sam najviše voljela, vozile su dugo i jako, pričalo se da u njima ima malo dopa. Nisu bile baš plesni bombon, više vatromet osjećaja i refleksija, skok u sebe. Kad bi mi netko spomenuo da ima Kruna, ja bih se pretvorila u osmijeh i ne bih se odvajala dok ne bih sredila bar jednog. Čista poezija i misaonost Kruna držala me danima. Nakon njih Sunce. Njih je bilo svugdje i nisu uvijek bili isti. Najbolji kad su friški, peru do boli.

Ne jedeš ništa cijelo popodne. Onda negdje oko zalaska sunca (jer ne možeš više čekat da padne noć, a i fora je) pojedeš pola i popiješ par gutljaja vode. Ako je bombon bio dobar – za deset minuta bi mi signalizirala probava, otišla bih srat i uživala za popizdit. Sranje na bombonu je nešto najljepše što sam osjetila u svojoj ubogoj 33-godišnjoj egzistenciji…

I za kraj teorija: postoje ljudi koji imaju junkersku dušu, jednostavno su ovisnička osobnost. Tu sam definiciju često znala čuti iz usta mnogih koji su nekad bili blizu ovisnika ili su to sami bili neko vrijeme. Strašila me ta ideja, da nisam ja jedna od njih, koji zajeb ako jesam…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.