Posudi mi smajl | Nora Verde

PARKOVI

„Njoj su ti bitni samo ona i njen dečko“, kaže tinejdžerica u lanenim hlačama i sunčanim naočalama drugoj dok lagano mile pored moje klupe.

Danas je dan kad se družim sa zagrebačkim parkovima. Nije bilo namjerno, tek sam morala negdje ubit dva sata vremena viška. Kakav luksuz – vrijeme viška! U parku na Importanneu usred kojeg pršti vodena rapsodija od fontane. Vodeni mlazovi steru se u visine i obrušavaju nazad dok Zagrepčani uživaju u svojoj Niagari. U ovako natrpanom gradu i prazna klupa u parku je postala pravi zgoditak. Malo prije nas troje se utrkivalo do jedne ekstra rezidencije u hladovini. Pobjedu su odnijele žustre curke na rolama koje su bile najdoraslije izazovu, i nije mi žao.

Ma, šta se tu ima prigovarat? Narod je okupirao parkove. Hrvatski zrak je, kažu, visoke kakvoće, još je uvijek totalni hit u Evropi. Nijemci, Belgijanci, Talijani, Francuzi i ostali šeću se i ustrajno hiperventiliraju taj naš zrak. Prosječnom Berlinčaninu promenada po Glavnom kolodvoru je wellness samo takav.

Nakon što mi je dopizidila socijala na Importanneu koja me svakih pet minuta žica kunu za litru vina, bešćutno sam pobjegla u park kraj Umjetničkog paviljona. Tamo se izležava oku ugodnija srednja klasa. Gledam dečka i curu koji se naizmjenično masiraju. Dalje od njih dječačić od nekih pet godina natjerava loptu u Bobanovom dresu. Stižu pankeri s ljubičastim irokezama koji vuku pune vrećice Q packova Žuje. „To su roditelji krivi koji to dozvoljavaju“, kaže muškarac u godinama svojoj supruzi koja žuri doma na sapunicu. Mene su samo okrznuli okom, misleći „koji kurac ova luđakinja zapisuje u svoj notesić!?“