Posudi mi smajl | Nora Verde

SRETAN MI BIJEG!

Zaboravljam što sam nekad bila, čučim u glibu novinarstva novog doba i pišem tekst za tekstom. Darujem si isprike da ne mogu pisati zaozbiljno dok mi tastatura prečesto radi za golu egzistenciju. Više ne proizvodim, samo prevodim, žedne preko vode, širim dalje glupost, iz ruke u ruku, pišem pizdarije koje mi nikogovići puni važnosti i sebe samih seru u diktafon. Ja se bavim dokurčavanjem njihovih praznih misli, reproduciram, meljem i miksam. Veliki sam jalovi mikser koji pripravlja kašice za smetenu djecu u tranziciji. Bljutave, ali lijepo dekorirane sraćkice… Show business je moja šuma i planina. Izgubljena sam u njima k’o Grof Monte Cristo. Čekam da prođe neki brod, da ugledam spasitelje. Danju i noću gori vatra u mom brlogu. Da me spaze, da ne prođu mimo. Mislim si, što ako netko prođe dok spavam, noću, a ja se probudim s nekim nejasnim osjećajem da se dogodilo nešto što nikad neću saznati…

Mobilni zvoni već od devet ujutro. Zovu me, nude mi intervjue s ovim ili onim tipovima, bendovima, pjevačicama, bivšim muzičarima kojima je usfalilo love, bogatim bivšim muzičarima kojima je usfalilo slave, svakom nešto fali, nekome mira, nekom erekcija, a jebi ga, prijatelju…

Svi hoće lajati u diktafon, to im je fora, i baš ih pali. Čim ispljunu nešto što konačno razvaljuje, kažu: „Ugasi to, reći ću ti nešto off record.“ Ma boli me kurac za to, mislim si, daj budi faca, a ne ameba koja sve nudi ispod žita, pa izvoli reć što imaš, braco. Seru o svojim aspiracijama, inspiracijama, zapravo pojma nemaju i tek kradu neke tuđe, lijepo upakirane riječi koje su već negdje pročitali. Na kraju žele i autorizaciju. „Mrš u pičku materinu“, mislim i čujem se kako sva mila i svilena govorim: „Nema problema, samo mi recite svoju mejl adresu, pa šaljem čim skinem.“

Laka konjica je to za mene. Da samo prdnem – otpuhala bih ih do Velike Gorice. Pa nek’ se zajebavaju po Turopolju, nek’ beru šparoge k’o Zdenka iz Ripperovog astronautskog hita.

Najviše volim kad mi na odlasku doma u tramvaju počne vibrirati mob i masirati guzicu u zadnjem džepu. Izvučem ga, javim se nevoljkim glasom, a tamo se ušećereni glasić uljudno predstavlja i poziva me da dođem na promociju najnovije parne pegle koju će, eto čuda, promovirati Marija Cvitanović u sklopu akcije „Budi savršena svaki dan“. Ne mogu vjerovat što mi žena priča, kažem „nisam sigurna hoću li stići“ i mislim si jebote, zar je peglanje opet u modi, najebali smo svi mi koji već godinama radosno kupujemo krpice od zgužvanih materijala. I sad će nam Marija, fudbalerska skvo, totalno pomrsit račune.

Ima ih koje volim, nije sve sivo, dobro, O.K. Ponekad mislim da sam zbog njih tu gdje jesam, ili zbog muzike koju ne mogu istisnut iz kostiju otkad postojim. Fakat tu i tamo izroni netko čija me brija ostavi bez teksta i sjeti svega lijepoga u ovom poslu. Poslu?!

Pokušavam se ovih dana čuti s Pjevačicom. Ona je moja vokalna miljenica, odavno sam već primijetila da njen glas ima „ono nešto“ – što me posebno nadahnjuje. Nije imala previše sreće sa skladateljima svojih pjesama i to me nekako rajcalo – uvijek je ostajalo ono iščekivanje velikog koje tek mora doći, pjesama koje ju čekaju. Nisu te harme bile loše, bilo je nekoliko sjajnih pjesama.

Enivej, pjevačica i ja vodile smo luckaste razgovore o svemu i svačemu, uglavnom se zajebavajući na račun moje i njezine estradne svakodnevice.

Zvala me jutros urednica. Kaže: „Zavrti neku priču da imam što prijavit na kolegiju Glavnome.“ S gađenjem se okrećem prema zidu i mislim što sam ja, jebote, postala malo-pomalo, člančić po člančić. Onda utrpam neku polupričicu, jer nemam mašte da zaorem brazdu i zabrijem duboko u svijet razvoda, ljubavi, mržnje i čarki „poznatih“.

U lovu na poznate, legendarnim sačekušama, sjedim i smrzavam se s drugim pokapateljima svojih snova, sa svojim kolegama iz tjednih revija („nismo mi žuti, čisti lifestyle“) i dnevnih novinica koje uglavnom završavaju kao podložak za čišćenje krumpira i ukrasni papir za menstrualnom krvlju natopljen uložak. Roba široke potrošnje – kruh, salama, kava i dobar trač…

Sretan mi bijeg!