Posudi mi smajl | Nora Verde

JA, JACK I NINA P.

 

Skutrena u svom gnijezdu, slušam Jacka Johnsona.

Krasan, lepršav, ritmičan, zgodan surferić. Jaše mali na akustari i meni se to tako sviđa nakon svih distorzija i kaosa koji su mi zaprljali slušne rupe. Imam feeling da Atlantik zapljuskuje rubove moje dekice koju natežem oko sebe.

Jack je rođen na Havajima, ja na Visu. Valjda ćemo se razumjet kad se sretnemo negdje na virtualnoj žici. On, vitak i gibak, svojim dugim prstima prebire po lijepoj, velikoj i sjajnoj gitari. Ja, mediteranska lezba s jahaćim strukom, možda nemam šanse kod tog mladca. U primozgu mi još negdje spava kolektivna balkanska svijest, zametnuti strah od Turaka. Ipak sjedim i slušam, tražim način da slavodobitno spustim kulturni most koji će spojiti naše obale.

Nacionalni ponos teško mi ide. Najteže. Ponavljač sam i nikako da se maknem iz prvog razreda. Zašto mi uopće i dalje pružaju priliku? Zašto me ne zatvore na neki novi Goli otok? Ne može mi ne bit neugodno kad vidim zmazane, debele 40-godišnjake u gadnim, iznošenim trenerkama i s cigaretom u zubima kako šaraju po listiću u kladionici. Ili kad maloljetne napirlitane divokoze jašu u čoporu dok im iz mobitela ciči novi hit Jelene Karleuše.

Krećem se u manjini. Zamećem tragove i kupujem vrijeme. Zamara me to svakodnevno isprekidano kretanje, zadihano vrludanje između prepreka koje u svako doba dana i noći stoje na mom putu. Ima dana kad sam posve sigurna da smo sami sebe zarobili u ovoj maloj zemlji za veliki umor. Da od pukog straha i lijenosti ostavljamo svoje kovčege na kotačiće da leže na ormarima dok se mi ovdje navlačimo za svojih pet minuta mira, spokoja i kreativnosti.

„Ili otiđi, ili prestani srat“, govori mi glas nutarnji dok se spremam preko usana prevaliti debelu, masnu psovku. Nešto poput „Jebem ti mater u pičku!“. Odjednom me skulira mekani, djevojački glas skandinavske vile Nine Perrson. Ove sam subote baš Cardiganse odabrala za sobni soundtrack. Ponekad bučni, ponekad bolećivi Švedi me sjećaju na vonj zelenila, svježe raskopane zemlje i pokošene trave u vrtu oko novog Studentskog doma u koji sam se imala čast useliti kad se konačno otvorio ‘98. Prvi strani CD koji sam u životu kupila bio je „Emmerdale“ Cardigansa. I tada sam najviše voljela prkositi vlastitim očekivanjima. Uznijeti nešto na razinu kulta naslovljenog „moj prvi CD“ – to mi je specijalnost. Imala sam sreće. Ispod covera sa zelenim brežuljkom i razigranim psićem izletjela je erotika Nine P. Akustične pjesmice koje su jednom u budućnosti obećavale melankolični garažni rock.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.