Posudi mi smajl | Nora Verde

U KURCU S PREDUMIŠLJAJEM

 

Danas sam sjedila u redakciji i cijeli dan primala pozive na evente koje imam obići u danima koji slijede. Da zajednica bude zajapurena i zadovoljna. Vidiš ti to kako se udala mala Majolijeva, ma koliko cvijeća, koliko lipog svita u dizajnerskim veštama i veštitima… Jet set se udaje i ženi, ja bilježim i statiram, ladim bubrege na ladnom kamenu… Nikad se neću izvuć odavde, mislim si, ovo je vrtlog koji te samo usisa k’o nekakva bijesna pumpa za čišćenje kakve nude televizijske prodaje na Novoj TV ujutro, kad je program rezerviran za domaćice, neradnike i jebivjetre. Piši fenomenološki, migolji među temama, koncentriraj se na društvenu kroniku – savjete koje primam šapćem sama sebi na povratku kući s posla i utvaram si da su oni koji ih daju sto posto u pravu, ljudi fokusirani na prave teme i samu srž stvari. „Mi proizvodimo događaje, treba samo zavrtit pravu priču u pravom trenutku“, parola je mojih šefova.

„Mala, kako si danas“, pita me Loredana, živa legenda i, kako sama sebe odnedavno naziva, „najstarija žena na svijetu“. Politička novinarka koja se najebala sa svim vlastodršcima od osamdesetih naovamo. Stara škola, provjerene metode, radni stol zatrpan političkim tjednicima, pali se cigareta za cigaretom, iznad tastature joj uvijek dupla kava s mlijekom…

„U kurcu s predumišljajem“, doskočim joj, postižem cilj – biti cool i ne reći ništa. Lukavo skrivam svoje hrpice gnjeva ispod skulirane face. Nekoliko sati poslije izlazim iz velebne Zgrade preduzeća, kako je od milja po ekavštini zovem. Petak je. I to znam bez razmišljanja samo zbog toga što se kvartom širi miris pržene ribe iz zalogajnica i restorana, kojih ovdje ima mnogo. Miris za koji se moj mozak ne može odlučiti je li ugodan ili sjeban prokleto je intenzivan i prati me dobrih petsto metara, sve do Savske gdje konačno gubi bitku s plinovima i otrovima iz auspuha. Gladna sam, ali nema šanse da bih sad uletila u žderačinu s prženim lignjama patagonikama ili polusleđenim, prezasoljenim srdelama. Jede mi se, pače blaguje, riba na žaru, velika ili mala, friška riba s gradela pomazana maslinovim uljem. Riba s roštiljada koje su u ona vremena 80-ih u mom plemenu dolje na jugu bile svakodnevni ritual. Išlo mi je na živce u ono vrijeme to stalno glodanje do ribljih kostura, a danas sanjam o tome i skoro udaram u stup ulične rasvjete. Mrtva trijezna. Nostalgična i gladna.

Lassie bi se vratio kući, ali ne sjeća se više gdje je ono bio dom…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.