Posudi mi smajl | Nora Verde

ODČEPLJIVAČ

 

Vratila sam se doma iz svog nekadašnjeg gnijezda, male rupe u gradu na jugu u kojem sam odrastala i gradila ovo svoje sažalijevajuće zdanje od karaktera samoživog i patetično osjetljivog anksioznog mladog bića koje je odraslo u Mene.

Izlet u mamin stan za praznike za mene je stres. Mala iznajmljena garsonijera u sklopu velike, sjajne vile naših gazda. Mama nije ni znala ni mogla bolje, a ja se s tim ni dan-danas ne mirim lako. Jedna soba, mala kuhinja i još manja kupaonica, nema hodnika, privatnosti. Sve je pretrpano stvarima, prevelikim za ovaj džepni format. Dva ogromna ormara, komoda, noćni ormarići – komada dva, dva kreveta, a mi vozimo suludi rafting u šetnji po sobi. Put između elemenata opasan je, sa svih strana prijete oštri bridovi, odatle i velike lijepe modrice po nogama koje sam nosila svake ljetne sezone. Odrasla sam u muzejskom primjerku stana za služinčad, kakva čast!

Izlazim u zajedničko dvorište, sunčam se i gledam gazdin mali bazen u kojem se nikad u životu nisam okupala, a uvijek sam to željela. Bazen za šminku, statusni simbol, ali je ipak izazivao divljenje onih rijetkih koje sam u djetinjstvu imala hrabrosti dovesti u našu izbicu na sok, kavu, kolače… I oni sami rijetko su ga punili za svoju dječicu. Za dva dana nakupi se lišća i smeća, a potroši se i vode, govorili su gazde, osjetljivi na svaki nepotrebni trošak.

I dan-danas, kad sam odrasla žena koja sama plaća svoje račune negdje daleko na kontinentu u jednom malo većem iznajmljenom stanu koji grozničavo praznim od nepotrebnih sitnica i krupnica. Ponekad hitim i nešto što ne bih trebala, samo iz želje da prostor bude prozračan i umirujući, da bude moj hram spokoja i mira.

Kako se zove ona stvar koja je tata-mata u sudoperima koji plivaju u vodi i nečistoći? Odčepljivač odvoda, ne znam boljeg izraza, krasote hrvatskog standardnog jezika ne idu mi na ruku.

Dakle, ta stvar me maksimalno bacila u bed kad sam je ponovno vidjela u maminoj kuhinji kako mirno prebiva u staroj plastičnoj kutiji od Marga. Tu je već 15 GODINA!!! Mali plavi plastični odčepljivač, pamtim ga još iz srednje škole, jebote, ne mogu vjerovat da je još iz tih vremena. Gazde nikada nisu htjeli sanirati sifon i cijevi i to nam je bilo najvažnije oruđe pri pranju suđa. Nasapunaš dva tanjura, ispereš ih pod mlazom i bazen je pun. Istina, ne možemo se žalit da nismo imali svoj bazen. Moraš dakle uzet malog plavog i tiskat, tiskat, čekat da vodu za par sekundi usiše nevidljiva sila odvoda… A onda sve ispočetka. Kad si sretan – ti ponovi ovo sve… Mama je strpljivo obavljala taj svoj Sizifov posao 15 godina. Nije govorila ništa. Iz ponosa, da, znam je.

Zato ja šizim, govorim svašta, želim da mijenja stvari, mislim da je to lako. Bahata 30-godišnjakinja koja iskušava oružje svoje osviještenosti na vlastitoj ispaćenoj mami.

„Reci im, nikada ništa ne govoriš, misliš da to tako ide, da se tako nešto mijenja“, govorim joj napeto.

Ona želi da prestanem, da šutim i ne govorim. Da pustim da stvari ostanu kakve jesu. Da ne iskapam čudovišna sjećanja, da pustim da se kovitlac prašine smjesti na površinu svih stvari u njenom malom stanu. Da ona i stan utonu u udobni večernji drijemež.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.