Posudi mi smajl | Nora Verde

VELIKA ŠEFICA

 

Bila je romantična pjesnikinja, ali u duši i tijelu velika šefica. Sitna joj građa u tome nije smetala. Sve svoje mane lako je pretvarala u prednosti. Usput je bila i talentirana, iz dobre i skladne obitelji. Mali književni wunderkind na kojeg smo svi bili prokleto ljubomorni.

Legenda (u čiju vjerodostojnost bismo se svi zakleli) kaže da su joj kao srednjoškolki kada bi u svojoj sobi pisala poeziju, starci hodajući na prstima donosili ručak pred vrata sobe, pokucali bi i otišli, da ne smetaju djetetu dok stvara. Nama kojima bi stari ili stara upali u sobu u trenutku zaključenja genijalne rime s molbom da odmah, ali ODMAH! odnesemo smeće i odemo po mlijeko i stolni margarin u samoposlugu, nama je to bio nenadjebivi science fiction. Oduvijek sam bila ljubomorna na nju. Nešto kasnije došli su ljubav i obožavanje, emocije – sestre blizanke. Uvijek sam bila pod nečijim utjecajem. Ona je bila wunderkind, dijete sreće iz dobre splitske familije sa samo jednom mrljom – imali su negdje daleke pretke Srbe i nesretno prezime Popović koje im je ostavio neki daleki predak, ne znajući da će im tim naslijeđem samo zakomplicirati život u 90-ima, u gradu u kojemu su skoro svi stariji muški i mladi dečki otišli u rat sa Srbima.

Za Mariju sam znala još iz Splita, dok smo bile srednjoškolke i dok je ona haračila splitskom literarnom scenom. Proglašavali su je najvećim mladim dalmatinskim pjesničkim talentom, išla je u Drugu jezičnu gimnaziju, nije me poznavala, ali sam zato ja jako dobro znala nju.

Bila je provincijalka, ali se sasvim fino nosila s tim. Vidjelo se to tek po nekim izvanjskim detaljima još koju godinu nakon odlaska na studij u Zadar. Nije prošlo puno i mala se uklopila u sredinu, okupljajući stalno oko sebe koncentrične krugove prijatelja, poznanika, podržavatelja, sekundanata i svih koji su joj se mogli diviti na bilo koji način. Oponente je brzo isključivala iz lanca. A ja sam joj za tih naših šest godina bila najveći obožavatelj i oponent. Voljela me, ali me uvijek podsjećala da je ona komandant broda i da ću s njom samo sjediti na krmi i ploviti u nove Indije…

Ufurala se bila u neku romantičnu priču da sam ja George Sand, a ona Emily Dickinson. Znale smo da je kič, ali nas nije bilo briga. Bez po frke provela je u djelo svoju ideju da ta književna imena nalijepi i na vrata stana u kojem smo živjele nas dvije cimerice.

Bila bih totalna sarkastična svinja da ne pišem o tome kako smo ipak ludo voljele jedna drugu. I meni i njoj bila je to prva ženska ljubav u dekadi naše mladosti. Neću sad bit pizda pa lagat, O.K.

Bile smo cimerice u velikom dvosobnom stanu na zadnjem katu nebodera na Bulevaru. Dnevna soba nam je bila skoro cijela ostakljena. Vidjelo se na Arbanase, Murter i Ugljan, na glavnu ulicu, kafiće, sve smo imale pod kontrolom. Goste smo uočavale dobrih deset minuta prije nego što bi tek pozvonili na vratima.

Moralo se dogoditi i obje smo to neko vrijeme znale, zrak je dan za danom bio pun elektriciteta i jednom je balon morao puknuti. To popodne sam osjetila da je plaha, ali spremna doći k meni. Na ručku nam je bio studentski kolega Marin. Nas troje jeli smo kotlete na naglo, pili vino i pričali o poeziji i raznim pizdarijama, pokušavajući fascinirat jedni druge. Marin je bio mističan i zanimljiv lik, ali mi smo jedva čekale da se uputi doma. Ona je malo popila, i po tome sam bila sigurna da je to ta večer na koju sam čekala stoljećima.

Poljubac je bio mekan, nadzemaljski, lagan, bestežinski. Ne ono na što sam navikla od Lea i Vibora, muškaraca s kojima sam do tada nešto imala.

 

Kako se to ljubit sa ženom, molim te mi reci? Već sam oguglala na to stalno pitanje svojih prijatelja i prijateljica. Godinama odgovaram na to pitanje svaki put serući neku drugu priču jer sam odavno odustala od pokušaja da im objasnim da je skoro sve isto, samo malo nježnije i mekše, uviđavnije…

„A seks? Kako vi dovodite do orgazma jedna drugu?“

Nikako, mislim u sebi, nisam svršila od trećesiječanjske promjene vlasti. „Prstima i s puno mašte, volje i energije“, čujem sebe kako im krotko objašnjavam. K’o da sam na katedri, jebote, a oni mi dovode volonterku da na njoj pokažem lezbijski snošaj.

Taj prvi put ona je vodila stvar. Skidanje majica i hlača, gašenje svjetla svud po stanu. Provjeravanje jesu li vrata stana dvaput zaključana. Bacanje jedna po drugoj. Ekstremni sport ženskog seksa i meni i njoj bio je čista nepoznanica. Činile smo kako smo znale. Ljubila sam je. Bilo je čudno isprva, nekako nježnije i mekše nego s Njima, nije bilo oštre brade da me zašara. Romantična komedija, svila, saten, najmekši pamuk, kadifa, na sve strane nenadjebiva mekoća i osjetilnost. Kao da sam sa sure hridi propala u perje.

Slušale smo Arsena, on je tada brijala na njega, ja se nisam usudila priznat, ali znala sam svaki stih. Svirala je „Djevojka iz moga kraja“. Ljubila sam je po grudima, igrala se njenom bradavicom. Nekako se samo nametnulo. Stršilo je i privlačilo me. Ona je ječala od zadovoljstva. Znala sam da sam na dobrom putu. Jako sam se sporo spuštala dolje. Bilo me je strah, eeeeej, ali bilo je toplo, podatno i nekako poznato, ali odakle – pojma nemam. Učila sam od nje, pustila sam je da me pretražuje uzduž i poprijeko, kroz sve moje grude užitka. Bilo je fino, zaronila je prstima dok god me nije zaboljelo, ispreplele smo svoje grmiće i trljale se do besvijesti. Kad smo se umorile, ostale smo ležati u mraku, potpuno pod dojmom užitka i srama, želje za ponovnim stapanjem i želje za bijegom svaka u svoju sobu. Uz poljupce i grljenje ipak smo to i učinile.

„Oćeš ovo pamtit?“ pitala me nakon što smo legle spavat dovikujući se iz sobe u sobu.

„Naravno – jebote!“ viknula sam držeći dlan dolje, stišćući ga i pokušavajući produljit gušt.

 

Da bi priča imala potrebnu tenziju, ne smijem prešutjeti ni Tomislava – čovjeka s kojim je prohodala nakon što smo ja i ona počele biti jedna drugoj mnogo više od prijateljica. Čudan, ali dojmljiv čovječuljak koji vas pri upoznavanju najprije razljuti do koske pa vas hitrim pokretima ponovno sastavi. Od zahvalnosti i sreće ste izvan sebe i nema druge nego da mu postanete prijatelj ili da mu, kako bi to u jednoj pjesmi rekao već zreli kantautor Petar Grašo, „date srce k’o pecivo na dlanu“.

Tomo je bio psiholog. Tata mata akrobata, manipulator k’o i svaki drugi pripadnik te profesije. Svi su govorili da će njih dvoje trajati jednu sezonu, ali prkosili su im tri pune godine.

Za sve to vrijeme trajale smo i nas dvije. Plakala sam gorko u našem gala dvosobnom stanu kad bi me njih dvoje vikendom ostavili samu i otišli na jedrenje njegovom drvenom brodicom. Prvi trokut u životu padao mi je uglavnom teško. On se pravio da ništa ne zna, ali danas sam potpuno sigurna da je vidio sve ono što smo tako znalački skrivale.

Prolazili su mjeseci i godine. Živjele smo zajedno, s nama je bio i On. Bilo je čarolije u tom trokutu. Ona je s pravom eksperimentirala. Ja sam bila njen slatki pokus sa seksualnošću. Na svašta sam je navela. U krevetu se snalazila fantastično. Spontano je pronalazila nenadjebivo maštovite poze. Zadivljujuće za malu feminu koja je izgledala poput najnevinijeg stvorenja na zemlji.

U ranim godinama pred faks bila je dobra djevojka koja nije pošteno odtulumarila u srednjoj školi. Nakon godinicu ili dvije studentskog života skroz je popizdila. Počela je pit, zaljubila se u ženu, oslobodila buntovnicu u sebi. Svidjelo joj se, uživala je, osjećala se poput nekih svojih literarnih junakinja. Htjela je okusit malo tog života ceste. Proza u trapericama, rekli bi naši profesori na kroatistici. Smatrali smo je jebeno sebeljubivom, ali nismo mogli odoljeti njenom šarmu i izvedbi. Ispunjavali smo joj želje prije negoli bi ih i sama poželjela.

Razdoblje mog života koje je obilježila pamtim poput dugog, slatkog ropstva. Zaljubila sam se i pustila da me nose struje k’o na raftingu. Nisam se opirala, nisam znala kud me sve to vodi. Slijedila sam je u stopu. Nisam imala snage ni želje odupirati se. Bila sam planet u njenom sustavu. Svaki dan iznova nas se desetak nadmetalo za njenu pažnju. Sitnicama, idejama, konceptima, kuhanjem, dodirima, komplimentima… Uloženi trud nije bio jamstvo uspjeha. Ponekad bi pobijedio onaj tko je dao najmanje, nikad nisi znao na čijem će se broju zaustaviti rulet.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.