Posudi mi smajl | Nora Verde

DOMOVINSKA PARANOJA

 

„Nije mi dobro, ne mogu kroz ovu gužvu, kreni sama, uopće nije frka ako ostanem, poslije ću se dovuć do novinarske lože“, rekla sam kolegici, stisnuta u gomili pred ulazom na zapadnu tribinu stadiona na Maksimiru.

Thompsonov je koncert. Najvažniji i najvelebniji na turneji. Moj zadatak je izvještaj od 50 redaka i javljanje večernjem uredniku za kraću verziju. Rulja u crnom dere se neku kolektivnu kakofoniju pjesama u kojoj razaznajem samo ključne riječi: Hrvatska, Srbina, domovina i izdajice.

Pere me jedan sasvim običan, školski primjer napada panike tu među razdrljenim i pijanim ljudima koje u duhu objektivnog izvještavanja mi novinari zovemo „posjetiteljima“. Kolegica me uvjerava da će sve bit u redu, uzima me za ruku i govori: „Ajde, polako ćemo.“ Koma. Moram je razočarat. Nema šanse da se sad uvučem još dublje u ralje ove drukerske beštije koja prijeti da me, znajući za moje ljevičarstvo, s guštom proguta. Govorim to Tanji, ona malo oklijeva pa odustaje i sama. Ostajemo zajedno čekati rasplet. U šarenoj, civilnoj obleki među svima njima osjećamo se k’o turistkinje iz Švabije zalutale s Love Paradea. Sram me moje slabosti pred njom. Mlađa je od mene pun kurac, ali se ne boji nikoga. Hipnotizirana gomila ne posustaje. Ja razmišljam o svojoj fobiji i samoj se sebi opravdavam. Teoretiziram o čemu se tu radi. Najgore je što nemam ni jednog izlaza kroz gužvu koja me okružuje. Stiskajući vrtlog tjelesa i koža svuda oko mene. Nigdje ni jedne pukotine u koju mogu položit živce.

„Si dobro?“ pita me Tanja, i vidim da se trudi da ne izgleda začuđeno. Uspijeva joj i fakat sam joj zahvalna. Kažem: „To je samo mali napad panike, proći će.“

Čekamo i čekamo, već sam se malo smirila, ali ne posustajem u silnoj želji da otkažu ovaj koncert. Šaljem crnu i bijelu magiju usporedo. Mislim je li to uopće moguće u svijetu voodoo tehnika, ali nastavljam. Kiša pada i dalje, natapa i hladi lude glave. U neko doba dolazi netko služben i govori nam da je koncert otkazan zbog kiše, a ja zahvaljujem nebesima na vrhunskom pogotku u malu uzjebanu zemljicu na Globusu. Bog je to popodne opet igrao pikado na Zemlju sa svojom svitom gore, čuo me i odlučio ciljat. Baš u onu malu zemlju u obliku kiflice. „Dobili smo otamo neke pritužbe“, rekoše mu iz logistike, i on ne budi lijen zaškilji, nacilja i fakat pogodi.

Na nebesima se prolomio Bogovski aplauz, a u pogođenoj zemljici vel’ko razočaranje.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.