Posudi mi smajl | Nora Verde

KAD MI JE JUPITER KONAČNO UŠAO U ZNAK

 

Malu sam upoznala one godine kad mi je Jupiter konačno ušao u znak. Moje vrijeme. Što god da sam posijala – niknulo bi.

Nisam je očekivala. Taman sam naučila kako ne silovati potrebu. To je tek trebalo postići. Neočekivanje. Proces poput zena. A nagrada je bogata za čekače oboružane šaržerima nerava. Kada se uspiješ zaboravit i živiš poput galeba u trajektnoj luci. Prestaneš fiksirati prokleti cilj – i odjednom s nebesa pred tebe padne nagrada u obliku najželjenijeg nekog.

Mala je zgodan curetak nenagrizen životom. Vedra, glatka, baršunasta, ne zna ništa o mojoj luzerštini. Volim kad priča sa mnom, u njenoj se bistrini ogledam i pomalo uživam u sebi samoj. Namjestila mi je usne i srce u osmijeh čim je stigla. Pola desetljeća mladosti prednosti ima, a cijelo je srce upregnula za mene. Jagodice njenih prstiju savršeno brode mojom epidermom. Uživam u svakom dodiru i predem zadovoljno.

Mala me pozna i voli najjače. Ponekad strahuje od zabravljenih roditeljskih vrata koja je zbog mene čekaju po povratku kući. Jer ovo je priča o zabranjenoj ljubavi, znate. Romeo je peder i više odgovara mojoj ćudi, ona je neka lucidna Julija koja zna što čini i cijela dramska postava se uzda u nju. Obje smo digle kredit od stvarnosti. U bijegu od sitnog građanstva produljujemo korake, ne smiju vidjet da trčimo, ne smijemo uzbunit Njihove pse u dvorištima ni vrapce na granama. Sasvim neopaženo proći treba. Kao na carini 80-ih, s dva para levisica u torbi, jednim navučenim preko hlača. Kad sam doma, otvaram sve prozore i supijana plešem, divljam da susjedi vide i čuju. Ona spušta rolete i stišava muziku i naše govorne aparate koji melju izjave, pogrde i pomirbe. Tko je što rekao i tko je kome prljavije spustio. Ona je mali anđeo s ticalima krasnim. Volim kad me s leđa grli i grebe noktima po kičmici. Prošla je uz mene sve muke autanja sa starcima. Zajedno smo plakale i grlile se kad su je posjeli i rekli joj što misle o njenoj vezi s muškobanjastom ženskom poput mene koja ju je zavela i uvukla u taj bolesni svijet lezbi i pedera. Činila sve da je obrlati.

„Ne treba ti to“, govore joj, „ti si bila normalna cura prije nje. Onda je došla ona i uvukla te u svoju klopku.“ Tužna je i bijesna, ne zna što bi im rekla, ali nastavlja me voljeti i bori se sa svim što je našu generaciju snašlo u ovoj pripizdini.

Ponosna sam na Malu. Ne umijem joj to svaki put glasno reći, ali obje to znamo. Grlim je pod dekicom dok se navečer natežemo oko TV-programa. Hvatam je za lijepu, sportski istesanu guzu, a ona se rita k’o mala životinjica željna igre. Dobro nam je i sretne smo. Nije baš švedski model, ali ide, kotrlja se taj naš zajednički svijet u neku sanjanu, maštanu budućnost.

Nas dvije živimo zabranjenu ljubav, k’o dvije Julije i dvije Eve, Romeo i Adam ševe se u parkiću. Kako jeben prizor. Sve smo izvrnuli naopako, kažu nam naši uznici, naši zabrinuti roditelji na nedjeljnom ručku, negdje oko deserta. Pitaju nas u čemu su pogriješili dok su nas odgajali. Radimo li sve ovo da bismo njima napakostili i osvetili im se za neku nekupljenu igračku u djetinjstvu. Žele znati gdje su sjebali, gdje su sjebali stvar. Sitno građanstvo bi htjelo znati tko to tamo diše i lupa po tastaturi iza zatvorenih škura. Imaju pravo na to, misle oni, ponekad povrijeđeni zato što sam im uskratila small talk na stubištu. Tek sam kimnula i produžila svojim putem. Kakva strašna pogreška. Osvetit će mi se kako najbolje umiju. Oni žive „kako Bog zapovijeda“. Normalno je pobit se i trpit 50 godina smrdljive čarape Oca ili Matere obitelji. Dok god sve štima po zakonu prirode, dok god muška stvar jednom tjedno ulazi u žensku. Za dobro familije i da se djedovina podijeli na jednake dijelove. Jer tko se ne okoti, neće dobit komad zemlje, ni stan, samo prezriv pogled i sućutnu gestu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.