Posudi mi smajl | Nora Verde

LEZBE

 

Upoznala sam neke nove mlade i friške curke koje vole curke u naponu snage. Voljela bih da su moja slika i prilika u 20-ima, ali „sorry but jebi ga“, totalno naopačke. Briju na sport, tonusi mišića su im jebeni zakon, a mozgom im kruže beskrajne doze kisika. Skužim to na prvom zajedničkom druženju, igramo društvene igre i one kopčaju k’o djeca ruskih genetičara. A ja sa svojom šačicom mukom ušteđenih moždanih stanica visim stalno na rubu ispadanja i osjećam se glupa k’o noć.

Mala ih je upoznala na treninzima, poslije dovukla i mene. Svidjele su mi se, totalno su nevine u svojim djevojačkim igricama „tko će kome ukrasti curu i ljubiti je na tulumu“.

Sve želimo izgledati kao neki feminizirani, bolećivi James Dean. Spoznajem to dok gledam fotke s nekog izleta. Natječemo se tko će u sportskim dućanima naći što zajebaniju Adidas majicu u kojoj možemo izgledati poput nesigurnog germanskog dječačića. Neke od nas pretjeruju s piercinzima i svim tim metalnim pizdarijama. Izgledamo k’o božićno drvce u Zvjezdanim stazama.

Ne volimo riječ lezbe. Ružno nam zvuči. Kao da smo nešto skrivile ili, ne daj Bože, same izabrale svoj križ. Volimo reći da smo gay. To nam lijepo i slatko zvuči, izdvaja nas iz gomile, daje nam draž posebnosti. Veže nas smisao za humor i dešperatna želja za slobodnim voljenjem. To je puno. Ona specifična osjetilnost skrivena ispod naslaga muškobanjastih manira i zidina umjetno sazidane sigurnosti. Ponekad sasvim lijepo oponašamo muškarce, ponekad je to fakat fora. Ponekad i to dopizdi. Hoćeš bit dama u pičku materinu, da ti netko konačno otvara vrata, da ti nose tople sendviče na pauzi, izvlače stolicu, drže jaknu na izlasku iz kafića… A može i ona preuzeti te aktivnosti i biti tvoj mušketir. To je igra za obje i može biti prokleto nježna i mazna.

Ima ta naša seksualna vjeroispovijest i neke draži – sida je rijetka, rjeđa nego kod hetero ljudi. A i spolne bolesti su rijetke, važno je samo da partnerica dobro opere ruke toplom vodom i Safeguardom, ha-ha… Da ne bismo pokupile neke gljivice, ne daj Bože.

U lovu na mužjaka popušila sam već u prvom eliminacijskom krugu, kad su se u mojim ranim 20-ima dijelili muževi s plodnim spermijima, nazovi emancipirani art indie o yeah ugođeni intelektualci – mamini i tatini sineki koji kad se napiju, žele samo jebat, a kad im treba porubit traperice, onda ih nose doma mami. Svi su oni bili raspoloživi u ono vrijeme, samo je trebalo izvjesit ponudu…

Frajeri koji vole da su u centru pažnje i da baš oni imaju najljepšu majicu s natpisom alter punk rock ska electro benda. Zajebani su ako ujutro nema friškog kruha za doručak, ritaju se kad vide pileću kožicu u piletini s čilijem koju sam spremila za nedjeljni lounge.

Nije mi bilo do toga. Htjela sam sama odlučivat o svemu što činim. A opet – bila sam tužna kad bih predugo bila sama. Htjela sam dijeliti ponekad sve te prizore s nekim, ljubiti je pod poplunom dok spava, tegliti zajedno vrećice pune povrća s placa, dodavati joj joint dok vani pada suton… Biti ona odgovorna druga polovica koja pazi da se rublje na vrijeme osuši, da skuham nešto lijepo i da mi usne budu mekane…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.