Posudi mi smajl | Nora Verde

DLAKE, MOJE PRIJATELJICE

Dlake, dlake, svuda su po meni. Ne bi čovjek rekao da sam žena, a dalo bi se staviti u optjecaj i tezu jesam li uopće čovjek ili neki drugi, novi, neotkriveni, od znanosti znalački tajeni sisavac…

Počelo je s nogama, posutim vrletima beskrajnim već od ranog puberteta, kroz takvo šipražje teško se može probiti i prosječan pojedinac iz roda komaraca. Možda me zato teško grizu kad sam nepodšišana, ha-ha… Odmah sam reagirala, kupila najbrutalniju britvu koju sam tada, krajem 80-ih mogla nabaviti na brdovitom Balkanu. Nasapunala dlakave nogice i krenula gore-dolje, sektor po sektor, pa alatku pod mlaz, i tako po nekoliko puta… Shvatila sam da je ta kosidba čisti gušt, kao kad prvi put probaš susjedovu kosilicu, pa k’o manijak zaigrano trčiš po travnjaku pred kućom dok se ukućani ne zabrinu i doslovno te ne skinu s nove igračke. Ali avaj, za tjedan dana ponovno bi izronile jače nego ikada. Vidim formira se tu neki pokret otpora, neće ova divizija posustat bez organizirane akcije. Mlada i neiskusna, raspitam se kod ženskinja moje i starije dobi kako da se riješim ovog zla. Rekoše – treba ići po stručnu pomoć. Dali mi broj neke tete Ružice koja radi depilaciju doma u ilegalnom salonu, negdje na Skalicama. O.K., rekoh, učinit ću sve. Dođem tamo. Dočeka me gospođa „od povjerenja“: uvjeti sterilni, stan preuređen u pravi pravcati salon za depilaciju, samo ne plaćaju porez. Čupaju dlake na crno.

Nakon što je gospođi u kasnim 30-im izdepilirala bikini zonu a da ova nije ni trepnula, već je konstantno srala o apartmanima na Braču, red je došao na mene. Skinem se u donje gaće, legnem na ležaj, a teta Ružica miješa tećicu s vrelim zelenim voskom i umiruje me riječima: „Sad ćemo mi to, dušo, nećeš ni osjetit.“ Trudim se vjerovat joj, ali stopala se znoje od strahića. Premaže ona prvu trakicu i potegne, baci pogled na tretirano polje, pa se nezadovoljno namršti.

„Nisu otišle skroz, a ti si mi se malo zgrčila, je li, mala moja?“ kaže dobra teta Ružica, Xsena ratnica za dlake. Ne ide joj u prilog što mi se koža na nogama znoji od ovog traumatičnog tretmana ljepote. Teže joj klizi trakica, ništa se ne diže. Meni je neugodno, vidim da je naletjela na tvrd orah.

Nakon sve te borbe prsa u prsa rastu mi brkovi na licu. To je već strašno. Što je muškarac bez brkova – to svi znamo, ali što je žena s brkovima – to tek trebate vidjet.

Ružnjikava sam s tim crnim, debelim izraslinicama, kvare mi i ovo malo mukom stečenog i izgrađenog imidža. Na sve načine ih se pokušavam riješit. Kupila sam u dm-u tanku, preciznu pincetu koju tri puta tjedno stavljam u promet. Spičim lampu u facu, uzmem ogledalo u lijevu ruku i gledaj, traži, vadi iz korijena.

Osipam se tim dlačurinama svud po tijelu, stotine kuna pičkam na depilaciju, ali one ne posustaju. Da ih pustim, a nisam u stanju ohrabrit se toliko, jebo me pas ako ne bih nalikovala jednom od članova grupe ZZ TOP. Rođena me mati ne bi prepoznala, završila bih gostujući u HRT-ovom „Globalnom sijelu“, gdje Joško Martinović dovlači sve čudake s Balkana.