Posudi mi smajl | Nora Verde

NA KRILIMA ŽIVČANOG LEPTIRA

Danas sam opet morala istjerivati pravdu, naganjati se s trulim kapitalistima u liku klimakteričnih baba koje u svom vlasništvu drže neke čitane ženske revije. Za koje ja šljakam da bih preživjela, dok ne položim svoju mladost na panj da je u paramparčad sasjeckaju ove gorespomenute, gvalje od celulita i neuslišenih djevojačkih snova koje od straha nisu mogle niti odškrinuti, pa sada škrguću zubima u nemoći…

Drama na ulici Savskoj, a ja još blago naduvana od večeri prije, al’ to ne berem i odjednom, na krilima živčanog leptira u kojeg se pretvorila cjelokupna atmosfera koju udišemo – postajem glavni protagonist. A sušičava direktorica ženske revije za koju sam radila mjesecima tvrdi kako će se prema meni i dalje ponašati kao prema bivšem suradniku te da sam lijeno i nesposobno stvorenje koje bi najradije bacila kroz prozor.

Kad dođem kući, odjebavam sve te misli iz glave, odlučujem se za muzičku detoksikaciju. Frajerski skidam košulju i potkošulju, vitlam grudnjak broj tri na drugi kraj sobe. Slušam Pixiese live i mislim kako je zapravo sve ostalo isto u meni, od prvog trenutka kada sam čula „Here Comes Your Man“ u nekom splitskom stanu ‘89, na jednom od najslađih maloljetničkih tuluma ekipe splitskih darkera i pankera, koji su u našem slatkom raju Dalmacije živjeli zajedno u savršenom skladu i simbiozi, k’o moruzgva i rak samac. Novovalne brijačine poslije presiječem s malo Doorsa s off programa, „Blue Sunday“ s koncerta u L.A.-u i neki čudesni jazzy tripić u nepoznato…

Danas mi je zapravo dobar dan, proživljen do jaja, jedan od onih kad imam strpljenja poslušati „Roadhouse Blues“ i uživati do zadnje sekunde tog, inače za mene trivijalnog broja.