Posudi mi smajl | Nora Verde

PREKO KRBAVSKOG POLJA

Da se volim voziti tramvajem, to je već postalo jasno i najobičnijem spavaču među čitačima ovog tekstuljka. E pa jednog lijepog jutra (koje, by the way, samo rijetki tako nevino zovu jutrom) vozim se trinaesticom Vukovarskom na posao. Negdje oko Lisinskog ulaze majka i dijete, ja se rezignirano držim za rukohvat i pomalo posrćem dok tramvaj poskakuje k’o preko Krbavskog polja, frajer od vozača se zaustavlja na stanici, na vratima gospođa s djetetom. Privukao me jedan božanstven detalj, ma što detalj, čista luda koincidencija na koju sam ja nabacala svu silu asocijacija da se od brijega ne vidje polje… Dekica pljunuta onakva kakvu sam imala k’o dijete i jedna od rijetkih stvari koje su preživjele do danas sva ona seljakanja i moju „misiju primicanja sjeveru“. Oker boje s bijelim zvjezdicama koje se tako raščupane u materijalu čine k’o zvijezde na nekom nebu djetinjstva. Svoju zvjezdanu prostirku i danas imam sa sobom… Brižljivo je perem, krpam, održavam privid tog djetinjstva s kojim se dramatično godinama opraštam.