Posudi mi smajl | Nora Verde

BRIJUNSKI TRANSKRIPTI

„Ljudi, naježila sam se“, vikne Legenda. Cijelo jutro sjedi pogleda zalijepljena za desktop i čita Brijunske transkripte. Meni puca kurac za Brijunske transkripte i teško mi ide spoznaja da je ta stvar nešto važno za našu stvarnost sada, ovdje ili pak sutra.

Surfam po glazbenim siteovima i educiram se o novom američkom gothic rock valu.

Legenda skače sa sjedalice, dolazi k meni sa svoja dva papira i pita me: „Molim te, reci mi je li ja dobro vidim“, mada znam da je dobro vidjela. Naočale su joj onako profesorski spale na nos, ali ne prestaje k’o djevojčica skakutat po našem oboru u redakciji. Još uvijek je naježena i sva je van sebe. „Je l’ piše Djevičanski otoci, Vicham’s Cay 1? Jelda da je to? Uf, ljudi, razumite me, nemojte mi reć da se niste ovako osjećali“, viče na sav glas. Usplahirena je totalno i ne zna kud bi od sreće i istraživačkog orgazma. U našu sobu ulazi konobar iz kafića u prizemlju, gledam ga, frajeru ništa nije jasno. Uzima dvije prazne šalice koje je netko zaboravio i briše van sav u čudu.

Šef zove Glavnog i govori mu da je Legenda otkrila jednu vrlo značajnu stvar.

Mislim si, jebote, koga više zanimaju peripetije koje je ova šačica idiota poput Zagorca i Gotovine kemijala 90-ih, kada su im se gaće punile važnošću i hvalevrijednošću njihovih pothvata za domovinu. Godine kada su jebali najbolje kurve davno su prošle i mi tek sada stižemo do tragova njihovih govana, dobro skorenih, ali znakovitih fekalija, i do tragova novca, kurca i ostalog. Kao to je važno za našu današnjicu.

Odlučim da je dosta posla za danas, nitko me više ne zove od šefova deska, pa se lagano pakiram i brišem kući. Dok se Legendina afera raspliće, ja sam već na izlazu iz zgrade. Stižem doma, kuham oslića na lovački i mislim o političkom novinarstvu i ljudima koji se na to pale. Priličan broj naroda iz večeri u večer s uzbuđenjem i iščekivanjem hvata daljinski i namješta se u fotelji pred dnevnik. Neki gledaju sva tri dnevnika na sve tri televizijske postaje, uspoređuju vijesti. Zabrijavam da sam luda, iščašena eskapistica. Koji je meni kurac? I ja pokušavam bit informirana o svjetskim i domaćim tokovima na političkoj sceni. Ali loši, loši rezultati. Misli mi uvijek lutaju negdje u pizdu materinu, iza komentatorovih leđa, proučavala bih diktafone i mikrofone koji strše pod bradom političara i sugovornika.

Čekam triler poslije deset navečer, seriju o paranormalnom, piče nove reklame za Karlovačko i Ožujsko.

Opet se ne uklapam, jebem ti…