Posudi mi smajl | Nora Verde

AUTOGENI TRENING

Gledam se u ogledalu i želim si dobro jutro.

Mali jutarnji ritual kojem nas je poučila naša trenerica autogenog treninga. Fakat pomaže. Prelazim prvi milimetar u susret zadovoljnom i minimalno stresnom danu. Taj je najteži. Često zaboravljam ujutro odradit trening, pa se poslije pitam zašto sam mlitava, kilava i sjebana.

Ne odustanite od rada na sebi, to nam je utisnula na kraju dvomjesečnog tečaja. Kad god odem u kurac, toga se sjetim i osjetim grižnju savjesti što sam se zapustila. Odmah nakon toga vrati mi se i lajna da grižnja savjesti ne postoji, tako bar kaže u skripti koju smo uvezanu dobili zadnjeg dana seminara.

Citirat ću: „Krivnja i grižnja savjesti ne postoje. One su nametnute da bi mene i sve ostale ljude držale u pokornosti zbog koje činimo ono što oni žele da činimo. Obećavam sebi i dogovaram se sa svojim super egom da neću prihvatiti krivnju i grižnju savjesti jer znam da one ne postoje. Živeći s tim emocijama nanosim sebi štetu, otežavam si život, a odlučio sam da to ne želim i neću…“

„Čelo hladno“, ponavljam u sebi, sklopljenih očiju, u poluležećoj pozi na svom krevetu/kauču/sofi. Završna je to faza autogenog treninga kojom, prosto rečeno, čovjek hladi glavu i misli. U tom trenutku ometu me sirene –svadbene trube od kojih odjekuje susjedstvo. Kolona okićenih auta propičila je kroz moj kvart. Legli ljudi na sirene, raskopčali košulje i gurnuli lakat kroz prozor, a ja pokušavam završit trening postupkom koji se zove Opoziv. Mladenci i njihovi prijatelji i rodbina, od koje poznaju tek rijetke, a većinu danas prvi put vide, hitaju prema hotelu u centru i poručuju nam da su oni to UPRAVO UČINILI KAKO BOG ZAPOVIJEDA. Sad se idu na miru izopijat, ispovraćat, nažderat, naogovarat…

Završavam trening. U sebi šapućem: „Mir, potpuni mir“.