Posudi mi smajl | Nora Verde

ZAHVALE

Ovu knjigu posvećujem svima koji su me okruživali u ranim osamdesetima, devedesetima i dvijetisućitima. Svim curama u koje sam se zaljubila, ne razlikujući one s kojima sam ljubovala pet minuta od onih s kojima sam ostajala godinama, svoj svojoj Braći, ne misleći pritom na seksualnu im orijentaciju. Svim urednicima koji su kvarili i redigirali moje novinske i ine tekstove, prodavačicama na placu koje me uvijek iznova uvjeravaju da je roba domaća, starim prijateljima koje nisam zaboravila i zanijekala (svi živite negdje u mojoj glavi, pa išetavate noću, pričate mi o sebi i svijetu), svojoj posebnoj Maloj koja me je u vrijeme izlaska ove knjige iz tiska možda već i ostavila. Ivanki Neprikosnovenoj koja jednom mjesečno voli živjeti opasno, Umjetnici koja nije odustala od sebe i nekoj dragoj i prokletoj sili koja nam povremeno smješta lažne i spasonosne znakove pored puta…

Napisala sam ovu knjigu pod pseudonimom. Previše je mene unutra da bih se izložila pogledima. Da sam se imenovala, boljelo bi me poput depilacije prepona na suho. Tko zna što to znači – shvatit će… Prepone su stvarno jaaako pošumljeno mjesto…

Prošli su mjeseci dok je nisam završila, kurac – godine.

Zapravo, nisam je dovršila, grozim se dovršavanja, jebeš priču koja je dovršena, je l’ tako?!

„Majstore, ugasi svijeću, dolaze ozbiljna vremena“, napisao je pokojni Mihalić u svojoj istoimenoj antologijskoj pjesmi na račun koje sam, baj d vej, bila zvijezdom pismenog dijela prijemnog ispita na kroatistici ’93.