Ilirik | Mladen Blažević

TRGOVAC I SVEĆENICA

Pruna je gledala muškarca koji je koračao prema njenoj kući. Hodao je brzo i odlučno kao da će potrčati, noseći u ruci zavežljaj od jarko crvene tkanine. Sjela je na klupu pred kućom nekoliko puta promijenivši položaj. Imala je vremena dok se dolazeća prilika primakne, i kao uvijek, željela je izgledati snažnije. Lagano je raširila noge za širinu kukova i laktove položila na stol pred sobom ispruživši podlaktice. Dolazeći pred kuću Krum je usporio korak. Naslutila je da mu je Garo dao do znanja kako će trgovati sa seoskom vračarom i najvažnijom ženom u plemenu.

– Zdravlja i poroda! Ja sam Krum iz Tarsatike.

– Neka i tebi! Otkud rimski trgovac pozdravlja kao Kolapijan?

– I ja sam odavde. Mislim otac. Otac mi je ovdje rođen.

– A je li? Kako ga zovu?

– Više ga ne zovu, umro je. Zvao se Gnacije.

– Gnacije? Misliš Gnatije?Od Prcinih? Tamo je bilo Gnatija.

Prcinih? Nadam se da nije. Valjda sam iz nekog drugog roda kojeg drugačije zovu. He… Prcini… Otac nije spominjao Prcine. Sad znam i zašto. Bio sretan što je odavde pobjegao.

– Ne znam. Ja ga znam kao Gnacija.

– Gnacija, da. I imena ste našima promijenili. I što si nam došao prodat?

Pruna se zavalila u naslon i prekrižila ruke na prsima ne skrivajući odbojnost.

– Nisam, zapravo sam došao… želio sam vidjet mjesto od kud mi je otac. Imam prekrasnih fibula ukoliko želiš, ali… nisam zbog toga došao. Zanimaju me moji korijeni, otac je puno pričao o svojoj mladosti, sad vidim lijep je ovo kraj. Garo mi je rekao da imate tople izvore… vodu što brzo proključa. Samo malo na vatri.

– Da, toplu vodu. Ali nisi ti došao da gledaš vodu. Pokaži što imaš u tom zavežljaju! Svrbe te prsti. Zato si došao.

Krum je tijekom prodaje rijetko ostajao bez riječi, no sad je na trenutak zastao.

Kakva ženetina, ovoj ne bi prodao ni… Ne smijem ni pričat o prodaji. Krume otvori zavežljaj i pričaj o kraju o ljudima o… čemu hoćeš! Ne fibule, ne spominji! Ako želiš što prodat u selu ni riječi o prodaji. Ova je glavna, dobro me Garo upozorio. Ali vidi se i… kako se drži. E ali… niko nije imun na… ee… da moja vračarice.

Odmotao je crveni zavežljaj i stavio ga na stol pred Prunu. U sredini je bila velika kopča ukrašena vrlo sitnim, ali brojnim i precizno izrađenim srebrnim jagodicama, čineći ju krhkom pri samom pogledu. Bilo je jasno da ova kopča nije za svakodnevnu uporabu. Bila je za posebne prigode. Krum ju je pažljivo podigao, kao da uzima tek izleglog ptića i pružio prema Pruni.

– Ovo je dar, kao znak čestite namjere i želje za prihvaćanjem u mjestu gdje mi je rođen otac.

Nećeš ni ti odoljet ovakvom daru… a? Ova me kopča koštala malo bogatstvo, ali… naplatit ću ja to.

Pruna nije gledala u kopču. Gledala je u Kruma kao u vuka koji joj daruje janjeću kožu.

– Darežljiv si za trgovca. Vrijedan dar. Ali mi svećenice ovakve kopče ne nosimo. Pokloni to nekoj ljepotici u Segestiki. Takav dar… ići će za tobom ko kujica.

– Ne kupujem žene, dovoljna mi je jedna. Mnogi bi se uvrijedili da im se odbije ovakav dar.

Krum je sad prvi put obratio pozornost na njeno lice. Znao je on da trgovac kad nešto prodaje mora gledati u oči. I to je uvijek činio. Ne razmišljajući. Sjećao se riječi svoga susjeda koji ga je naučio tajnama trgovine. „Pogled u oči i zube van.“ No, iako je neizostavno gledao u oči i na usnama imao prikovan smiješak, rijetko je kad oči zaista i vidio. Sad je na licu ove vračare vidio očev pogled. Vidio je njegovu odlučnost dok je učio brata Kavrana držati mač u ruci, ili bacati sulicu. Pitao se imaju li to svi koji su rođeni u ovoj dolini. Onda se sjetio Gare i njegovog mišjeg pogleda i znao da nemaju. Pogleda koji čeka da sa stola padne komadić sira. Sad kad ju je zaista gledao, nije dugo mogao izdržati njen pogled. Pobjegao mu je na njene neprirodno bijele ruke. Kao da je navukla bijele rukavice. Bjelina je završavala malo iznad zapešća i pretvarala se u brončanu boju kože opekle od sunca. Vratio je pogled prema očima i primjetio istu takvu bijelu mrlju oko desnog oka. Nije joj mogao odrediti godine. Bore su upućivale na tridesetu. Pri ponovnom susretu s njenim očima skrenuo je pogled na kopču u ruci, kao da želi otkriti što joj nedostaje. Odloživši kopču, počeo je čupkati svoju desnu obrvu.

– Odsjeo si kod Gare?

Pruna je sad željela prekinuti trenutak šutnje, ponovno ispravivši ruke pred sobom. Nije ih više bilo potrebno držati prekrižene.

– Poslat ću ti svog brata da te odvede u tvoj rod, ako si zbog tog došao. Nek te odvede među Prcine.

– To mi je želja. Zahvalan sam na pomoći.

Izgovarao je to prkosno, podižući pogled u onu njenu bijelu mrlju.

– Možda i ja dođem s njim.