Ilirik | Mladen Blažević

PIJESAK U POGAČI

Kad je Barbin na svečanosti vidio dvojicu koji se kroz gužvu polako probijaju prema njemu odmah je znao kojim su poslom došli i tko ih je poslao. U njihovim se očima još zrcalio pogled kobca. Kad su prišli sasvim blizu potvrdile su mu to dezidijatski sašivene košulje s izvezenim rubom i opanci s vrhom povijenim prema podkoljenici.

– Barbine, Baton je tu izvan logora i želio bi razgovarati s tobom.

Hm… ja sam, bez pratnje, oružja… Ova gužva, metež. Van logora u onoj šumici valjda di je pojilo uz potok. Dobro i mjesto i trenutak da me se riješi. I zasjedne Bastiju na moje mjesto. Ne bi me se valjda tako lako riješio, prvo će razgovarati. Pleme je ipak podijeljeno. Valjda bi se neko digo kad bi me zatukli. A jebemu ima kurčevitih koji drže do mene. Baton to zna.

Oklijevao je još samo trenutak gledajući prodorno u došljake. Dezidijati nisu izgledali kao da skrivaju misli u opancima. Misli su izgubili još negdje u djetinjstvu i sada im glava sprema i prenosi samo naredbe.

– Gdje je? Ajde vodite me!

Baton je još bio kakvog ga je zapamtio. Samo je nešto sijedih oko ušiju i na bradi, te širom raširene oči učinilo, da osim kobca, djelomice podsjeća i na sovu.

– Barbine !

Baton mu je prišao i čvrsto stisnuo ruke na mišicama. Zaboravio je tu njegovu srdačnost. Nije pristajala uz izgled grabljive ptice.

– Batone, što nisi došao u selo da se počastimo pred mojom kućom?

– Ne trebaju me ovdje vidjeti. Previše je ljudi. Ima ovdje trgovaca koji svaku vijest odmah prenesu Mesali. Skenobard ti je rekao zašto nije dobro da Rimljani vide kako se vođe plemena okupljaju i sastaju? Mesali sam odavno trn u sandali.

– Skenobard mi je rekao što se sprema. Želim to čuti od tebe, ali bez priča iz davnina, o propasti Metuluma i razlozima i Rimljani muzu naše kave… Što je bilo prije me ne zanima. Zanima me gdje ste sada i di vidiš mene u svemu tome?

– Dobro je! Isti si Barbine kakvog te se sjećam.

Baton je na trenutak zastao svrnuvši pogled prema buki koja je dolazila iz pravca jezera, kao da traži nekog poznatog u vrevi izmješanih košulja, tunika i marama. Zatim se okrenuo prema Barbinu davši kobcu prednost pred sovom.

– Mi smo spremni Barbine. Mi, Breuci, Oserijati, Mezeji i Dalmati. Japodi su s nama, dio Liburna, dio Histra. Pirusti se kurče na svojim brdima i ne vjerujem im. Ali znam i kako dišu. Neće pomoći ni Rimu. Ostaje nam da uzmemo od Mesale ono što nam pripada. Sve Barbine. I naše rudnike i naše gradove, da pokoljemo rimsku gamad, trgovce, one što ti posude novce pa ti poslije uzmu kožu s leđa. I da sami trgujemo s onim što je naše, po našim običajima.

Vrtio je kažiprstom po dršci bodeža obješenog iznad desnog bedra, omotanog malom srebrnom zmijom oko balčaka. Barbinu se činilo da na isti način želi s vojskom napraviti krug po Iliriku.

– I što hoćeš od mene?

Barbin ga je ponovno gledao u oči.

– Barbine, u ovome što se sprema nećeš moći jesti sir, a ne musti ovce. Nekome ćeš morat držat leđa. Čestit si čovjek, znaš da ti je mjesto s nama.

– Nemoj mi o čestitosti. O čestitosti najviše govore oni koji vide samo rimsko srebro u svojim bisagama. Batone, znam da tebi nije samo do plijena. Nagutali smo se svi brabonjaka i od Mesale i od običnih centuriona, ali i ti znaš da ovo što si spremio nije dječja igra s praćkom. Znaš šta nas čeka. Ti znaš da se Rim neće lako odreći polovice carstva. Znam da je prilika, Tiberije je otišao na Markomane, ali za ovakav ustanak August će ga povući ovamo, a onda… Ako muški ratuju nema ko u polje, nema ljetine, gladovat ćemo, smrzavati se, a kad se zakrčka ljudi će tebi i Mesali i Tiberiju biti ko pijesak u pogači.

– Barbine, mene zanima samo jedno, jesi li s nama ili nisi?

Kobac je, čini se, podigao krila.

– Ti znaš šta radiš Batone, ali i ja bi želio znati. Zapravo mi ne ostavljaš izbor. Kad ovo krene Rimljani će… s vama sam Batone, jer ako ne bi uskoro bi morao s njima, a to ne mogu i neću.

– Vjerujem ti Barbine jer govoriš sve što ti jaši srce. Čuvaj se Skenobarda on je pristao prije nego sam zinuo. Nekako mu ne vjerujem onako crvenom. A on ti treba čuvat leđa.

– Ne spominješ Bastiju?

– He, Bastija… Prije bih pticu rukama ulovio nego sreo njegov pogled. Kolko sam čuo nudi mi se sam. A nije da mi ne trebaju njegovi konjanici, ali… I ti mi trebaš Barbine.

Baton je sad više ličio na sovu. Zagrlio je Barbina i zovnuo jednog iz pratnje da mu dovede konja.

– Poslat ću ti čovjeka s ovakvim bodežom kad krenem na Salonu. Samo njemu vjeruj!

Baton je pokazao na dršku po kojoj je prije vrtio prstom. Srebrna glava zmije virila je ispod košulje.

– A šta ćeš ti bez bodeža?

– Imam ih deset istih. Dobit ćeš jednog od njih. Ovaj mi treba za Mesalino srce.