Ilirik | Mladen Blažević

ULIJA I TIRA

Uliji je život bez Kruma postao drukčiji. Znao je on i prije u Akvileji ponekad otići nekoliko tjedana zbog posla. No, uvijek je znala da će se vrlo brzo vratiti i život joj ne bi ispao iz svakodnevnog ritma. I sad je ispočetka bilo tako, ali ubrzo se navikla da ga nema i počela živjeti po svome. Nije to bila velika razlika. Sad ne bi svaki dan skuhala ručak. Pojela bi što je ostalo od jučer, ili bi, naprosto, odlomila malo sira i pogače. Još joj je ljepše bilo to što je jela kad je htjela, a ne kad se Krum odnekud vrati. Bilo je tu i briga. Sama je morala dovlačiti suhe grane i debla kako bi se pripremila za zimu. Sama je jednu noć tjerala lisicu koja se šuljala iza kuće. Kad su vukovi zavijali ne bi se smirila dok kožu što je visjela na ulazu ne zašije za dovratak. Ali navikla se i na zmiju čuvara kuće. Jednom ga je čak, kad se prejeo progutavši miša i ostao nepokretno ležati na njenoj slamarici, uzela u ruke i prenijela do zapećka, te ga tamo pustila da na miru vari. Da prebrodi osjećaj samoće uvelike joj je pomogla Tira. Zbližile su se, a više od nekoga kome možeš ispričati što ti se mota po glavi nije imala potrebe ni tražiti.

– Kako ćeš ako Krum ne dođe do zime?

Ulija joj nije uspjela sakriti kako joj ne nedostaje.

– Bit će teško. Nadam se da onda neće ni do proljeća.

Obje su se tome glasno smijale i prvi put je imala nekog kome je znala da može reći sve. Baš onako kako razmišlja. Kako osjeća. Iako se tako, možda, ne bi smjelo.