Ilirik | Mladen Blažević

U TOPLOJ VODI SE SMEŽURAJU PRSTI

Krum je to poslijepodne odlučio poći s Ulijom do toplog izvora. Usmrdio se vukući iz šume cijeli dan drva za ogrijev i radovao se okrijepi u toploj vodi. S desne strane izvora pružala se višestoljetna hrastova šuma, iza izvora strmo se uspinjala stijena, a s lijeve strane dvije prastare i grbave vrbe. Za korijenje one druge smještene blizu stijene, u vodi do brade, držao se čučeći stari Trojan od Prcinih. Kimnuvši glavom umjesto pozdrava Krum je skinuo ogrtač i tuniku bacivši je Uliji koja je stajala sa strane i oprezno ušao u vodu umočivši prije toga obje ruke da provjeri toplinu vode.

– Nećeš se opržit, ne. Nije baš tako vruća.

Trojan se lagano ljuljuškao jedva kvareći mirnu površinu vode koja se pušila šireći nosnice. Iako je kasno popodne u dolinu donijelo hladnoću koja kostriješi dlake na nogama, za ovo doba godine bilo je iznenađujuće toplo.

– Ti si Gnatijin sin. Čuo sam o tebi prije nego si došao u posjetu, Tarnije je pričao o vama. Zapravo o tebi. Stari je umro… jel?

– Je, ima sad već dosta…

– A stariji brat, postao glavonja u Rimljana… jel?

– Nisam se s njim vidio od kad je postao legionar.

– Ja sam s tvojim starim lovio ptice dok smo još bili… Ja on i Kurija. A šta smo imali desetak zima. On možda koju više. On i Kurija su bili najbolji… A Kurija eto… njega vrućica uzela prošlu zimu.

Krum se sad opustio i plutao na leđima ostavivši van vode samo glavu i nožne prste.

– Sad sam ja najstariji od Prcinih. Znaš ti da smo ja i tvoj stari unuci od dva brata? Ti i nemaš bliže muške rodbine, tvoj dio roda je sav pomro i dobijao ženskadiju, a niste se nešto ni rađali. Je, braća tvog oca… nikog više nema. I sav im je porod ženski. Samo ste ti i tvoj brat… E Tarnije je živ njega sam zaboravio.

Trojan je zatim pogledao prema Uliji.

– A što ti tako lijepa stojiš i gledaš? Dođi s nama u izvor da se i ti okrijepiš. Ovako otebe ne vidim sunce. Aj zovi je! Ovdje ti se Krume i žene kupaju s nama. Nije ti to tamo… ko kod vas.

– Ja sam… čuvam mu tuniku.

Ulija je odjednom shvatila da tunika u desnoj ruci nije dobro složena i da ju treba presložit u lijevu.

– Dođi Ulija! Ima pravo, nije ovo Akvileja. Vidiš da se ovdje niko ne skriva.

– Neću Krume, nisam navikla s muškima.

– Ajde! Mene se ne bojiš, a ovaj stari… Još može samo gledati.

– He, he… pitaj moju staru. Iznenadila bi se neka mlada.

– Ne slušaj ga, ajde dođi!

Ulija je brzo odložila Krumovu tuniku, svukla košulju, spustila ju bez slaganja i zakoračila u vodu brzo čučnuvši, da sakrije tijelo pod vodom. Ubrzo su svo troje plutali muteći vodu tabanima koji su se odgurivali od dna.

– Dođi lijepa, dođi bliže ovdje… he, he… da saznaš zašto nas zovu Prcini.

Ulija se nasmijala, poprskla rukom starog Trojana i primakla se bliže Krumu uhvativši ga za podlakticu pod vodom.

– Znam ja, imaš ti svog Prcu. E, dragi moji odavde se ne izlazi dok ti prsti ne postanu ko suhe šljive.

Sunce je počelo zamirati i sad je žurilo prema Gvozdenoj gori.