Ilirik | Mladen Blažević

POGLED LUTALICA

Kolona se polako vukla blagim, ali dugačkim usponom. Prema njima se kasom spuštala grupica bradatih konjanika jednomjerno poskakujući na konjskim leđima.

Većina je imala pletenicu koja je visila niz lijevo rame spuštajući se do pupka. Kad su prišli bliže, Krum je primjetio da su to dlake konjskih repova vezane za njihove kape ispletene od željeznog prstenja. Prva osmorica su se makli s puta raširivši se s desne i lijeve strane, kao da se sklanjaju nekom velikodostojniku, no Krum je pogledavši Dalijevo lice shvatio da se vjerojatno raspoređuju, kako bi imali prednost u mogućem okršaju. Ispred kolone je ostao samo jedan tjerajući konja da hoda postrance, pa je Krum tek sad vidio da je njegova pletenica umjesto od konjskog repa sačinjena od prstenova, kao i kapa. I nije bila ispletena, bilo je to desetak nejednako dugačkih lanaca, koji su ga mlatili po prsima. Bradonja je šibao pogledom po koloni kao da im njime svima želi zavezati ruke.

Nije dobro ovaj je neki… Nešto ga goni. Procjenjuje jel se isplati… il… Nas je četrnaest muških, a i s onom Ligurovom ženom se ja ne bi tukao. Gleda… Ne gledaj ćupove! Na konjima su. Nije dobro. Da nije to taj Bastija. Nije njih je tristo… kaže Dalije. Što zna Dalije!

Krum je sad pogledom tražio dekuriona, no čini se da je bio s druge strane kolone.

Valjda je iza Mezejevih kola. A vidi onog Dalmata, upišo se. Nije dobro. Gdje je dekurion? Jebem mu stado!

– Trgovci iz Liburnije?

Krum se iznenadio što bradatog savršeno razumije. Očekivao je neki nerazumljiv govor. Govorio je kao njegov otac, slično govoru na histarskim i liburnskim tržnicama.

– Dolazimo iz Liburnije, al… ima nas od svukud.

U Dalijevim riječima se još osjećao strah. Krum je kraj njega primjetio dekuriona, no vojnikov pogled nije odavao onu samouvjerenost kao kad je promatrao ženske stražnjice.

Konjanik je očima i dalje šarao po koloni i činilo se da njima na nekom nečitljivom pismu zaspisuje nešto važno.

– Pa jel nam donosite nešto? Što ima za trgovinu?

– Pa ima… masline, sol, riba. Svega pomalo. Ne znam… pitajte ljude. Svaki je za sebe.

Dalije je sa sebe htio skinuti samar i dio bradonjinog interesa za teret podijeliti s ostalim putnicima.

– Kamo, u Sisciu?

– Uglavnom, i dalje. Za Sirminij i još dalje. Jedino ovaj momak, on će u Rubanj.

Bradati je značajno pogledao u Kruma kao da će mu upravo povjeriti kćer. Pogled mu je i dalje nemirno lutao, no sada je to radio po dijelovima Krumova tijela. Na trenutak je gledao u veliku kopču koja je držala pojas, pa u sandale razvezanih vezica na listovima, u desnu obrvu skrivenu Krumovim prstima i ožiljak na lijevoj potkoljenici zarađen još u djetinjstvu pri padu sa smokve.

Dalije, pičko! Ko te pitao? Nisi mogao prešutjet…

– Samo ravno. Rubanj je u dolini, kad prijeđeš prijevoj.

Rekao je to Daliju i potjerao konja polako mimoilazeći kolonu.