Ilirik | Mladen Blažević

MOČVARA

Opanci su šljapkali po travi natopljenoj vodom cijelo prijepodne, a poslijepodne su upadali u vodu do gležnja. Tražili su neku uzvisinu oko sebe, ali u maglu si mogao odapinjati strijele, a ono što se pred njom vidjelo bilo je ravno kao jezero. Garo se neprekidno pitao gdje se izgubio onaj put kojim su prolazila kola. Kiša nije padala nego je lebdjela oko njih i zavlačila se pod ogrtače i tunike. I nije pomagalo zamotati se u ovčje kože. Počeo ih je savladavati umor. Bilo je naporno izvlačiti opanke iz gnjecave livade i morali su pronaći neko uzvišenje, dio zemlje koji nije potopljen vodom. Neko stablo, komad drveta, mjesto gdje bi mogli zapaliti vatru i osušiti opanke. Imali su gubu i malo suhog sijena zamotane u torbi, ali ne možeš vatru zapaliti u vodi. S lijeve strane se magla činila tamnijom i iz nje je počela provirivati šuma. Voda je sad sezala skoro do koljena i putnici su skrenuli prema šumi potopljenoj vodom. Nije obećavala ništa dobro. Svuda oko njih bila su stabla johe

– Da se bar popnemo i izvučemo opanke iz ove vodurine.

* * *

Krum se probudio nažuljan i utrnuo u granama johe. Kraj njega je drhtala Jela. Gore, još više u granama, spavao je Dane i izgledalo je da će svaki tren pasti u vodu pod njima. Voda se preko noći podigla još dva lakta. Još je bilo mračno i Krum je obgrlivši Jelu pokušavao vidjeti gdje su Garo i Bibul. Sinoć su nezadovoljni johama u blizini, otišli potražiti neku pogodniju za spavanje u granama. Nije ih vidio.

– Garo! Bibule!

Dane se probudio umalo izgubivši oslonac. Nitko se nije odazvao. Našli su stablo za spavanje negdje dalje.

Što sad? U vodu? Smrznućemo se! A ne možemo ni ovdje… vidi Jelu!

Pokušao je još jednom dozvati onu dvojicu. Nitko nije odgovarao. Krenuli su dalje u smjeru za koji je mislio da su se njim uputili Garo i Bibul.