Ilirik | Mladen Blažević

POD TUNIKOM RIMA

Cesta za Metulum, koji je sad bio samo hrpa razrušenog kamenja, još je zvonila od svakog dodira konjskog kopita. Samo je ponegdje voda nanijela zemlju i ublažavala reske zvukove. Barbin je pogledavao s lijeve strane ne bi li uočio utabani put, koji je tu negdje morao skretati u šumu. Nije se susreo s Bastijom otkad je ovaj napustio njegovo pleme. Ne bi to učinio ni sad, ali pritiskao ga je onaj tribun iz Segestike. Pljačke trgovaca, otimanje žena, mrtvih kao zrnja u ječmenoj kaši.

Pretjero si Bastija, pretjero si. Uzeti blago kojem trgovcu… ajde, ali pobiti cijelu kolonu… Tko zna koliko ih je već nestalo! I koga će Rim pritisnut? Mene je li? A pustili su nas na miru. Dovezeš u Segestiku nekoliko vozova i glavonja u sandalama te pusti da živiš. Ali ne, neće Bastija. Sere po rimskoj cesti, a ja dobijem po… Kaže meni tribun: „Ulovi lisicu u svom dvorištu jer ćemo ti poslati vuka. A kad vuk uđe u dvorište ne gleda jesi li pijetao ili kokoš.“ Lijepo mi rekao. Ti se Barbine misli. Pruna kaže: „Nek ga sami love!“ Ne ide to tako Prunice moja. I ne trebaju nam legionari u dvorištu.

S lijeve se strane zaista ukazao put. Barbin je razmišljao o tome zašto nije sa sobom poveo barem desetinu konjanika. Nije bio siguran kako će se Bastija pri susretu ponašati. Poznavao ga je kao čovjeka od riječi, ali okolnosti su se promijenile, a i ostavili su među sobom priličan broj neizgalamljenih svađi. No, nije znao koga povesti sa sobom. Mnogi su sa simpatijama slušali priče o Bastijinim pohodima. Njegov nećak, momak što mu je nosio oružje, nekad mu ga je predavao kao da pridržava Vidasov kumir. Sada mu je mač i zakrivljeni nož dodavao, kao da dodaje motiku. Osim toga naokolo se priča da Bastija u hordi ima dvijesto konjanika. Nije u to vjerovao, ali za borbu s njim morao bi okupiti vijeće i privoliti za akciju većinu rodova. Za neke je od njih već sad bio siguran da ga ne bi slijedili.

Kurije bi me prodali za šaku prosa. I Barini, vjerojatno i Grabini. Tuljini bi ni u sir ni u mlijeko. S Prcinima nikad ne znaš, a takvih je… Ostali bi gledali u pod. I što ti ostaje? Oči u oči s Bastijom. Nismo se sreli ima… koliko sad već ima? Bit će tri, četiri proljeća.

– Baci oružje!

Ispred njega je na putu stajao mladić s napola nategnutim lukom. Ciljao je u Barbinov želudac. Barbinu su se na prsima preplitali željezni prsteni vezani u lanac viseći s kape.

– Bodine smrade mali! Makni se s puta rasjeć ću te ko pogaču. Vodi me Bastiji.

Mladić ga je neko vrijeme preplašeno gledao tresući rukom kojom je napinjao strijelu, a onda se pomaknuo u stranu, vidjevši da Barbin nije ni trepnuo.

– Moram pitati Bastiju da li da te ubijem ili… Inače bi dobio strijelu u trbuh.

Rekao je to poluglasno više sebi nego Barbinu. Ovaj ga čini se nije ni slušao. Znao je da ovakve dječake može samljeti pogledom, ali je znao i da ga na visoravni pred njim čeka i netko njemu ravan. Netko tko ne gleda ni u pod ni u oči, već mu pogled zapišava uokolo kao pas lutalica.

Bio je to stari ljetni stan na visoravni, koji se nije koristio od pada Metuluma. Bastija si ga je uredio i uljepšao ukradenom robom. Brvnare su bile svježe nabacane blatom, tegule opljačkane od neke karavane crvenile su se na krovovima, a desetak konja odmaralo je u velikom oboru s desne strane visoravni, koju je sjena planine u pozadini prepolavljala na dva jednaka dijela. Nije tu bilo mjesta za dvijesto ratnika. Na visoravni ih je bilo najviše tridesetak. Barbin je pogledao prema planini. Pod snijegom, svojim je ravnim vrhom podsjećala na stol prekriven bijelim platnom postavljen za bogove.

Brvnara u koju su ga uveli izvana se nije razlikovala od drugih. No, unutra su zidovi bili prekriveni šarenim tkaninama jarkih boja kakve su trgovci s istoka nosili u Rim. Pod velikom žutom tkaninom sjedio je Bastija mješajući pogledom vino u vrču.

– Oho, došao meni Barbin u posjetu. Sjedi i uzmi vina! Dobro je, kod mene se kiselo vino baca. Pijem samo najbolje.

– Neću sjedit Bastija…

– Ajde što si odma upro!

– Bastija… gledaj me! Neću puno s tobom. Znaš kako stoje stvari, pretjero si, pritišće me tribun. Došo sam ti reć da ću sazvat vijeće kad se vratim… Pleme će te se odreći, jedino ako…

– Jedino ako što? Pođem za tobom ko pseto pognute glave i molim pred starcima na vijeću?

Bastija je podigao pogled isturivši glavu, kao da će mu riječi time dobiti veću snagu.

– Nudim ti ruku Bastija, ovo ti je zadnja prilika. Zajebi naše razmirice, nema veze s onim među nama. Pretjero si, cijelo je pleme u opasnosti zbog tvojih govana.

– Cijelo se pleme zavuklo pod rimsku tuniku. I ti s njima. Omekšao si Barbine. Nekad sam se s tobom imao zašto potuć, a sad si… Ko dječak si bio hrabriji. Posto si rimska curica. I ko će s tobom? Koga imaš u vijeću?

Barbin je u sebi bjesnio, gledao je u dvojicu sa strane koji su držali ruke naslonjene na drške mača. Desnog namazanog okerom nije ni poznavao.

Počeo je skupljat i japodske samce.

Od ponovnog pogleda na Bastiju i njegov cerek šumilo mu je u ušima. Nije više vrijedilo ni prijetiti vijećem ni spominjati rimske legije. Kao da zaista viri pod rimskom tunikom dok ga dlake s tribunovih nogu grebu po leđima.

– Ti si… t… zdrobit ću te! Naletit ćeš mi Bastija, nudim ti ruku pomirenja, a ti… Bolje ti je Bastija da si me sad ubio s ovim tvojim umrljanim govnovaljima. Idući put kad se sretnemo…

Izašao je kroz vrata željevši izbjeći Bastijin cerek i novu uvredu.

Dok se penjao na konja razmišljao je što mu je osim „zdrobit ću te“ mogao reći. Nastavio je jašući prema kući, no pravi odgovor nije našao ni kad mu je miris ovčetine iz njegove kolibe probudio želudac.

* * *

Barbin je dugo razmišljao da li uopće sazvati vijeće. Pruna je svoje rečenice upućivala kroz vrata, kao da ne primjećuje sumnje u Barbinovoj glavi. Trčale su kroz dolinu prema jezeru, no ubrzo bi se umorile i zaspale u travi.

– Vijeće ti ništa neće riješiti. Samo ćeš podijeliti pleme. Vidiš da svako vuče na svoju stranu. Nemaš puno izbora. Možeš se praviti da se ništa nije dogodilo, napuniti kolonu ječma i sireva za tribuna u Segestiku i izbjeći svađu među rodovima, ali tvoj ječam i škripeći sirevi manje vrijede od onoga što mu donose trgovci. Možeš… možeš sazvati vijeće, vidjeti ko je s tobom i krenuti na Bastiju uz nadu da mu se ostatak neće priključiti, ili možeš ko pseto ljubiti tribunu sandale i moliti njegovu kaznenu centuriju da ti pritekne u pomoć. Ili…

– Što ili? Što još mogu? Ovo što si rekla ne mogu.

– Možeš, možeš.

– Što ženo?

– Ništa.

– Kako misliš?

– Nekad je bolje pustit da se stvari dogode same.

Pruna je ponovno gledala prema jezeru. Barbin je znao da od nje više neće izvući ni riječ.