Ilirik | Mladen Blažević

ORAO ŠTO LIČI NA KOKOŠ

Barbin je hodao po podnom mozaiku u holu velike rimske vile zapovjednika garnizona, prateći uglastu crtu od modro-plavih uglačanih pločica koja je postupno pravila krug opasana stupovima.

– Pričekaj da te pozovem!

Rekao je strogo centurion i otišao prema tribunovim odajama. Barbinu se, zbog centurionovog tona, uspravilo čelo i poželio je rimskoj njuški sazuti zube u grlo , ili bar okrenuti se na petama i odjuriti dok konj ne baci pjenu na usta. Umjesto toga, ponovno je spustio čelo i zagledao se u crtu mozaika. Kad je pobrojao koliko je plavih pločica potrebno da bi linija krenula ulijevo i koliko joj je potrebno da se vrati na isti put, kad je pobrojao sve lijeve i desne zavoje, kad je provjerio je li svaki lav sačinjen od trideset i dvije crne pločice i koliko je pločica potrebno da bi se sačinio orao, koji je više ličio na kokoš, kroz hol je ponovno prošao centurion, čini se zaboravivši da je Barbin još tu.

– A da, trebao si zapovjednika. Rekao je da ga ne gnjaviš ako baš nije važno.

– Slušaj ti! Meni od mog mjesta do ovdje treba dan jahanja, jaja su mi ko školjke! Vodi me do tribuna!

Centurion ga je prvi put pogledao s pažnjom. Vjerojatno zbog načina kako je Barbin netremice gledao u njegov veliki kukasti nos, centurion ga je odlučio odvesti, prebacujući odgovornost za mogući nemili događaj na zapovjednika.

– Ooo… Barbine! Jesi dugo čekao? Imao sam posla.

Barbin je gledao u tragove posla koje je ostavio za sobom. Bio je tamo pladanj s hrpom janjećih kostiju, proliveno vino, razmrvljeni okrajci pogače i dvije polugole Kolapijanke.

– Vezano uz ono s pljačkama na putu za Akvileju, želio sam reći da…

– Slušaj Barbine, meni je to sad ni u vodu ni u vino. Dobio sam premještaj, zovu me prvo nazad u Rim. Ostaje mi samo da čekam da dođe neki mladi tiberijevac. Kažu da je vaš. Kolapijan. Ja skupljam stvari i odoh za koji dan.

Barbin je sad gledao u zlatne i srebrne predmete poslagane uokolo po prostoriji.

– To znači…

– To znači da držim do tog vašeg poskoka što ujeda po šumama ko dooo… Prenijet ću tom vašem Kolapijanu što me mijenja šta se ovdje događa. Pa nek se on nosi s vama. Možda ćeš s njim lakše nego sa mnom. Meni je sve to sad prdac od jučer.

Dok je na putu prema kući mrsio grivu svog konja, Barbinu se razmrsio čvor koji je zapovjedniku nosio u trbuhu. No, znao je da će ga netko opet zaplesti. Možda Kolapijan u službi Rima koji uskoro dolazi.

– Pruna je opet imala pravo. Ako ništa, dobili smo na vremenu.