Ilirik | Mladen Blažević

ZIMA

Krum i društvo počeli su stizati zadane planove rušenja šume. Najviše je tome bio zaslužan Bibul, čije su se ruke navikle na držalo od sjekire. Ali ubrzo su kiše postale prečeste, a putnici posjekli što su trebali posjeći i nisu više imali što ponuditi kao naknadu za smještaj i hranu. Već nekoliko dana nisu radili. Izbjegavali su susrete s Marasom bojeći se da će ih otjerati. Nije im se išlo nikuda. Bilo je ovo rijetko zgodno mjesto za provesti zimu. Međutim, činilo se kao da ih je Maras zaboravio. Zatim je izvedrilo. To jutro pred ulazom ih je čakala Lika i zvala:

– Ej budite se! Eeej… eeej… budite se!

– Što je Lika?

– Zove vas Maras da dođete kod njega.

Maras je sjedio pod svojom strehom.

– Što bi da ti skuham za jest?

Lika je stajala pred Marasom držeći u ruci mali okrnjeni keramički lončić i štap.

– Može zobenu kašu s ovčijim lojem i stavi malo koromača da ubije okus.

– Dobro…

Lika je otrčala iza kuće nakupiti mokre zemlje za kašu.

– Zvao si nas.

– Izbjegavate me ovih dana. Drva imamo, nema posla za vas.

– Da budemo iskreni nama se nikamo ne ide do proljeća. Ne znamo ni kud bi sad u zimu.

– E vidiš Krume ja ti cijenim iskrenost. Cijenio bih više da si to reko čim ste došli, ili bar kad ste vidjeli da u Epidauru možete dobit samo rimski šljem. Ajde za smještaj, ali hrane je ionako malo.

– Evo gotova je kaša, evo… evo to ti je zaimača.

Maras je zagrabio štapom dio blata iz zdjelice praveći se da ga stavlja u usta.

– Mmmm… kako ti dobro kuhaš. Baš koromača koliko treba.

– Kako da sad… ne može se sad ni saditi u vrtu. Lišće žuti. Jedino da skupljamo šipak i trninu po šumi.

– Ima za to ženskadije. Jel zna netko od vas loviti? Ne izgledate mi baš ko neki lovci al… tako sam se zaželio veprova mesa.

– Ako je to cijena da prezimimo ja ću vam donijeti vepra. Ne treba mi ništa samo užadi i sjekira. Vidio sam veprove staze kad smo rušili šumu.