Ilirik | Mladen Blažević

SIN

Ulija je donijela drva u zemunicu u kojoj je živjela zajedno s Tirom i njezine dvije djevojčice. Od kad je mjesec utanjio teško je hodala, trbuh joj je skočio pod bradu, a noge otekle kao grabove cjepanice. Tira je rekla da je to dobar znak. Za vrijednog sina se valja pomučiti.

– Što ga teže nosiš to će veći junak izrasti.

Ulija nije željela junaka. Željela je sina koji će joj napraviti unučad. Junaci su sad svi bili daleko, ganjajući se po šumama, ako već nisu zabasali u rajevinu. Sad je legla kraj ognjišta glasno uzdahnuvši.

– Joj, opet bih jela, a malo prije sam jela kašu…

– Pa jedi! Eno kaše.

– Sva sam se već napuhala ko mjehur.

Pridigla se da bi si usula kašu u plitku keramičku zdjelu koju može držati na koljenima dok jede.

– Ooo… nešto mi iscurilo. Sva sam mokra!

– A jel? E pa dolazi! Momčina oće van.

– Auuu… boli!

– Ajde sad tu, tu lijepo čučni. Prvi put je, boliće te. Ako te jako zaboli onda ćeš brzo. Uvatiš se ovde. I kad krene samo guraj. Jel boli? Ako boli onda će brzo.

* * *

Ulija je u naručju držala sina. Nazvala ga je Gvozden kad je već rođen na Gvozdenoj gori. Nakon dugo vremena poželjela je da je Krum sada ovdje. Željela mu ga je pokazati. Zapravo željela ga je pokazati svima, ali svojih djedova i baka nije imao, a ostali starci na Gvozdenoj gori su jedva stizali mariti za svoju unučad.