Ilirik | Mladen Blažević

ŠTO ZNAČE ZNAKOVI

Jela je često zamišljala Krumovu ženu. Uvijek je bila starija i uvijek je ličila na njezinu majku. Nekad je bila lijepa kao majka dok je odlučnim pokretima strugala kože za štavljenje, a nekad ružna dok je štapom mlatila oca koji se valjao u medovini. Tad bi bila oštra i špićasta kao kamenje što kraj puta izviruje iz trave. U tim zamišljajima Krumova lijepa žena je znala s razumijevanjem i blagošću prihvatiti sve što su Jela i Krum prošli zajedno, sretna što joj se uopće vratio živ. A znala ih je ružna dočekati s večerom u koju je umiješala isjeckanu buniku. Krum je bio kraj nje i nije ga morala zamišljati, ali i on je nekad bio dječak, kraj kojeg se Dane činio kao odrastao muškarac. A nekad kao da takvog čovjeka ne bi pronašao u svim japodskim plemenima. Poravnala je svoje opanke s Krumovim hvatajući korak po uglačanom putu.

– Što ćeš učinit sa mnom kad nađeš ženu i sina?

– Uf!

Krum o toj temi nije volio ni razmišljati a kamo li razgovarati.

– Ja nemam kuda nego s tobom Krume.

Krum je produžio korak kao da želi pobjeći iz ovog razgovora.

– Mogu vam služit za hranu i smještaj. I brinut se o tvom sinu. Kad…

– Šta kad? Kad nemaš svoje djece? Jesam ti ja rekao da pobaciš? Sama si si to napravila.

– Nisam ništa rekla Krume. Ja sam… sama sam pobacila.

– Sama, nego šta.

Krum je opet usporio korak preuzimajući u mislima dio odgovornosti. Razoružavalo ga je Jelino mirenje sa sudbinom. Sa svojom se u mislima neprekidno svađao, a opet ju je slijepo slijedio rijetko joj pokazujući zube. Sve mu se više činilo da tu svoju sudbinu mora udariti šakom u lice, kao što je štapom što podsjeća na životinjsku glavu odalamio onog Manu što mu je gledao u stražnjicu. Opet su na putu bili već dugo vremena i nije više ne razmišljajući puštao da ga Garo vodi kamo poželi. Stvari oko sebe gledao je pozornije. Zanimalo ga je od čega ljudi žive u naseljima kraj kojih su prolazili. Raspitivao se o uzgoju stoke, žitarica, povrća, vinove loze, ostalog voća. O načinima prerade, mljevenja brašna, pripremi hrane. Nakon dvije godine zajedničkog života na putu konačno je otkrio da je Anije Bibul zapravo, kad se probije njegova tvrda ljuštura hrušta, zanimljiv sugovornik koji o svemu zna ponešto. Anije nikad nije pričao sam, ali ako bi mu postavio zanimljivo pitanje opustio bi se željevši pokazati svoje znanje. Vidjelo se da je pročitao veliki broj rukopisa, ali osim toga, djetinjstvo je proveo u jednom malom naselju u blizini Sirakuze i njegova se familija bavila poljoprivredom pa je posjedovao mnoga zanimljiva praktična znanja. Izuzetak u obitelji bio je stric koji je od običnog pisara postao legat u Augustovoj administraciji. Na stričevu preporuku Bibulu je Velej Peterkul i pružio priliku, a ovaj ju je zasad opravdavao pismenošću i marljivim izvršavanjem zadataka.

* * *

Ispred putnika su se na putu nalazila grupa djece. Nekolicina dječaka je istrčala ispred njih s ispruženim štapovima kao da mačevima žele družini onemogućiti prolaz.

– Opasni ste neki momci! Kako se ti zoveš? Ti najopasniji, ti si neki vođa?

– Ja sam Bastija.

– Bastija?

Krum nije oćekivao da će ga dječak iznenaditi.

– Nije on Bastija, on se zove Sane.

– Ja sam Bastija, najhrabriji ratnik!

– Bastija najhrabriji ratnik?

– Bastija je najhrabriji! On i Baton, ali Bastija voli nas seljake. Mom je rodu poklonio dvije ovce. Moj otac je s njim pio cijelu večer.

– A daj Sane nisi ti samo uvijek Bastija. I ja sam Bastija.

Djećak sa strane je također želio privući pažnju.

– I svi želite bit Bastija?

– Ja ću još malo postat Bastijin konjanik. Rekao je mom ocu da kad idući put bude svraćao da će povest i mene sa sobom.

– Ma šta ćeš ti Sane… neće tebe, nego će mene povest.

– Ma ti si…

– Ej, ej, ej… momci nemojte se međusobno pobit. Trebat ćete Bastiji.

Kad su nastavili. Krum se približio Gari.

– Jesi vidio tko je u ovoj zaguzini najveći junak?

– Jesam. I nije prvo mjesto gdje spominju Bastiju. Svaka baba koju sam putem posjetio priča o njemu. I svi se hvale da ga poznaju. Samo bi mi da ga ne sretnemo. Možda s nama nešto ne valja.