Ilirik | Mladen Blažević

POTJERA

Krum bi se kroz noć ponovno stiskao sa Jelom. Prigrlio bi je rukama s leđa i tako zaspao, mješajući snove i sjećanja na Rubanj, Uliju, sina, Jelu i Prunu. Bili su u napuštenom gradu već nekoliko tjedana. Nisu pronašli ostala dva rudnika, ali su ih Garo i Anije Bibul i dalje uporno tražili. Poslije podne su tuckali kamenje u poznatom rudniku. Slika u kojoj se izležavaju pijući vino okruženi mladim robinjama tjerala ih je da kopaju i tuckaju dalje. Kad bi namjeravali odustati zbog nekoliko sati tuckanja po jalovini, netko od njih bi pronašao vrlo malen svjetlucavi komadić stopljen s ostatkom kamena. Spremali bi ga u torbu premda su slutili da će im zbog male težine kamena u ruci starac reći kako su opet donijeli jalovinu, nastavili bi s još većim žarom. Krum je traženje rudnika u drugoj dolini koristio kao dobru izliku za odlazak do toplog izvora. Nije uopće tražio rudnik. Kupao bi se, čistio granje i šipražje oko loza da ih obasja sunce i orezao ih da ojačaju. Uz to, čistio je izvor od mulja i od nekoliko plosnatih kamena nanovo napravio stepenice za ulazak. Stare je, očito, tijekom godina zatrpao mulj. Uz put koji se prolazeći kraj izvora uspinjao prema izlasku iz doline, pronašao je nešto što je nekad vjerojatno bio ulaz u rudnik. Izgledalo je kao zatrpana pećina, očito zatrpana prije nego je izrasla šuma oko nje.

I bolje da ovdje nema korisnog rudnika. Da ne pokvari ovu dolinu. Ovdje bi se moglo živjeti u miru. Da mi je dokopati se Rubnja, pa da ovdje dovedem Uliju i malog i… A što bi s ovom malom.

* * *

Pri povratku, na ulazu u grad, čekao ga je Dane s viješću što je Jela skuhala za ručak, iako je znao da ga čeka varivo ili kaša. Ranije nego inače, bili su tamo Garo i Bibul.

– Sutra idemo odavde. Previše smo se zadržali.

Garo je zvučao nestrpljivo kao govedo kad ga puštaš u rosnu travu.

– Što je Garo? Odjednom žurba? Jeste našli drugi rudnik?

– Nismo. Ma ni nema drugog rudnika. Il je negdje… Da je u dolini već bi ga pronašli. Ti isto ništa?

– Ništa.

Garo je vrećicu lakog svjetlucavog kamenja stavljao u bisage spremajući se za sutra. Želio je krenuti rano ujutro.

– Je li to srebro Garo?

– Ne znam, mislim da nije, ali možda ovaj starac laže. A ako i nije možda je nešto vrijedno. Neka ga.