Ilirik | Mladen Blažević

SPREMA SE USTANAK

– Skenobarde, sunce ti crveno.

Skenobard je bio crveni gorostas u kojeg si gledao kao da provjeravaš kakvo će poslijepodne biti vrijeme. Kao i mnogi plemenski starješine iz susjednih plemena ni on nije želio propustiti Velji dan u Rubnju.

– Barbine, je li ti to kosa bijeli, ili si se s nekom valjao u pepelu?

– Bijeli mi Skenobarde, brige me pojedoše. Jesi došao malo, neka si. Ajmo meni da popijemo nešto. Vidim da se tebi dlakurde još crvene kao da… tebe neće sijede? I sunce te nešto opalilo kuda si se smuco.

– Napio sam se neku večer s momcima i zaspao vani ispred kuće, a ona me moja ostavila da spavam vani. Skoro sam se zmrzo, a kad sam se probudio sunce se već dobrano podiglo, a mlađano sunce, znaš mene, osjetljiv na sunce. Mlati me sjekirom, ali nemoj me držat na suncu. Stavljala mi posle na lice kozju skutu, bilo joj žao kad me vidjela onako crvenog. Izgledo sam ko Japod kad se sprema u rat… he, he… ko da sam se crvenilom namazo. Al sad je već dobro… nego… reci ti… koje to tebe brige more?

– Gone me iz Segestike, Rimljani su nasjeli, zbog… čuo si da se Bastija odmetno?

– Čuo sam, kako ne bi čuo, ali… nije to ništa što se sprema. trebat će nam takvih Bastija.

Barbin je točio medovinu dajući si vremena da zamisli što se sprema i zašto bi mu trebalo još bradatih pljačkaša s lutajućim pogledom.

– Što se sprema?

– Sprema se Barbine. Znam da ti ne prosipaš riječi ko brabonjke, ali… o ovome što ću ti sad reći ni… još nemoj ni Pruni. Ionako će sama doznati.

– Ajde pričaj, sad ti prosipaš brabonjke.

– Rimljani su među Breucima, Dezidijatima i Dalmatima pokupili sve muške koji uspravno hodaju spremajući se za pohod na Markomane. Jedan im se dio odmetno. Ono grupa, ne znam… I vraća se kući. Ostali koji su izbjegli rimsku vojsku digli su se, spremaju se za rat. Digao se Pines Breučki i ponovno postavio Batona da vodi vojsku.

– Batona. Ta ih je pijana budala prije petnajst zima vodila u rat pa im se posro u kašu. E, ovnovi što najjače bleje uvijek povuku ovce za sobom. Makar i u jamu. Već znam da mi se ne sviđa što ćeš mi sad reći.

Zavrtio je dno na keramičkom vrču i iskapio medovinu.

– E, a onaj drugi Baton. Dezidijat, i njega znaš. Pili smo zajedno više puta. Onaj brkonja gorštak. Mali, ali gleda te ko kobac kokoš. Sjećaš ga se?

– Baton, znam… Kobac, dobro si reko. I prgav kad popije.

– E on. Digo je Dezidijate, Dalmate, Piruste. Pregovara, traži saveznike do Grčke i Trakije. Japodi su ga već prigrlili. Čuo sam da je njegov glavni čovjek… neki Klecan

– Nikad čuo.

– Nisam ni ja. Taj Klecan da je otišao u Liburniju i Histriju. Znaš šta to znači?

– Što si ti meni napričao. Kamo će Baton? Na Rim?

– Ako digne Liburne i Histre… ne znam. Tiberije je s dvanaest rimskih legija otišao na Markomane, ako Baton digne Histre i Liburne, i stigne s vojskom do Akvileje prije Tiberija… Nema ga ko zaustaviti do Rima. Ni u Rimu.

Barbin je ponovno punio vrčeve. Skenobard je sjedio pa ga je, stojeći sad mogao gledati ravno u oči.

– Ko bi digo Liburne i Histre, oni su sad veći Rimljani od Rimljana? Dobro… a ti Skenobarde? Di si ti tu? Što će tvoji Oserijati?

– Ja sam… posjetio me. On, Baton s još dvojicom. Bio je srdačan, prisjetio se onog našeg pijančevanja, a onda je uzeo onaj kobčev pogled i rekao da više ne pije, da su ozbiljna vremena, da je dosta rimske mužnje naših krava, da nam uzeše svu ljetinu, odvedoše sve muške, trgovci iz Rima su zaposjeli tržnice, uzeli nam naše rudnike željeza i ispirališta zlata. Reko je da nam niko neće dat ono što nam pripada ukoliko si sami ne uzmemo.

– Još mi nisi rekao što ćeš ti. Priča ti obilazi ko lisica oko kuće.

Skenobard se u Barbinovu društvu uvijek osjećao kao da je nedovoljno visok, ali isto se osjećao i u društvu Batona, a ovaj je bio još niži.

– Da sam uz njega. Ima pravo i… kad ga slušaš kaže ti baš ono što… pa nismo mi toliki krmci da moramo rovati tu po blatu. Ima mjesta gdje ti ne trebaju opanci da ne smočiš noge. Hoda se u sandalama po popločanom kamenu. Di je slava naših djedova? Oni se nisu bojali Rima.

– Zamutio ti se izvor Skenobarde. Oči su ti veće od guzice. A naši su se djedovi borili više među sobom nego protiv Rima. Lako je njemu, Batonu. Gorštak. On će kad se govna zakotrljaju pobjeć u brda. A di ćemo mi Skenobarde? Meni rimska legija sjedi u Segestiki tu pred nosom. Huh… Ne kažem da nije u pravu. I meni se dlake ježe kad se sjetim da na nas gledaju ko na pseća govna. I rađe bi zapalio ljetinu nego dio vozio u Segestiku. Na svakoj Zivki neki od mlađih momaka se ne pojavi. Samo čujem otišo u Segestiku i unovačio se. Niko ih nije unovačio Skenobarde. Otišli su sami. Znaš ti koliko je nas Kolapijana bilo? Pola Segestike i sva sela okolo sve su Kolapijani. Ali od tog nema ništa. Sad su Rimljani. Ili rimske sluge. Vidiš na što smo spali kad je ovo što vidiš ovdje kraj jezera i nekoliko sela u okolici sve što je od nas ostalo. Hoću reći Skenobarde, bojim se da tu nema pomoći. Par sestercija više bliješte nego naši mačevi okovani srebrom. Sanjaju vile uz more i robinje koje im češkaju jaja. I možeš ti njih pitati da li znaju nekog našeg koji je doživio rimsku veteransku penziju…

– Ima ih…

– Znam i ja da ih ima. Samo ih niko nikad nije vidio. Evo, kod mene u selu je sin jednog veterana. Ali koliko ih je poginulo da bi on zaslužio penziju. Na jednog veterana snoplje posječenih tijela i hrpa istrunulih kostiju. Dogodit će se da ćemo ratovati protiv naših. I nemoj nasjedati na priče o Rimljanima koji muzu njegove krave. Dezidijati ionako drže samo ovce jalovice. Di su njima krave? Kobac možda i ozbiljno misli što govori, ali breučkim Batonom upravlja samo šaka srebrnjaka i kurčenje s barčom u rukama, a takav okrene stranu dok zakolješ janje. Uostalom, on se već jednom prodao Tiberiju.

Skenobard je ustao i iskapio vrč. Možda visina ipak pomogne.

– Uh… s tobom je uvijek teško Barbine. Ali griješiš ako ne ideš. Narod je podigo čelo. Svađe su zaboravljene. Sva plemena dišu ko jedno. I kod tebe čujem… razmisli, ali razmisli dobro. Pitao me Baton Kobac na rastanku za tebe. Čudi me da te nije posjetio ili poslao nekog od svojih.

– Nije. I to što si čuo, dobro si čuo. Ima za mene zamjenu, koja je sigurno uz njega. Zato se Bastija onako uskurčio zadnji put. A ja mislio da imam problem samo s Bastijom… huh!