Ilirik | Mladen Blažević

PIZDINA

Na Krumovo iznenađenje Tarnije ga je čekao na putu nekoliko milja prije starog grada Mafrida. Na pitanje: „Zašto“; odgovorio je nešto nerazumljivo sebi u bradu i Krum nije želio guliti krastu s očigledne rane. Put se spuštao prema dolini i vijugao bljeskajući kamenjem. S lijeve su se strane iznad puta uzdizale litice čineći krajolik uznemirenim.

– Vidiš lijevo gore onaj veliki procjep? E, taj. To je pećina.

Krum je gledao u otvor špilje dovoljno visok da u nju uđe muškarac jašući konja. Otvor je bio vrlo uzak pa bi se jahaču noge zaglavile između zidova pećine i konjskog trbuha. Iznad ulaza je rastao grm hrasta i bacao sjenu prema otvoru.

– Vidim, što s njom?

– Znaš kako ju ovde zovu?

Tarnije je volio pitanja na koje njegovi sugovornici ne znaju odgovor.

– Ti mi reci.

– Pizdina… he,he. Rimska pizdina.

– He, pizdina. Hah… je, al zašto rimska?

– Oni ovde, znaš domaći, Histri. Ne vole ove dolje u Parentijumu. Došo si među… Ja bi na tvom mjestu skinuo tu togu i obuko neku običnu. Naći ću ti ja neku našu tuniku. Lakše ćemo trgovati.

Tarnije je volio biti od pomoći, posebno kad bi to pokazalo njegovu pamet, ili sposobnost.

– Takve toge ne nosi niko ni u Parentijumu ili Poli. Tamo preko, liburnske žene vole da im se platno petlja među nogama, ali motaju to drukčije i takvu, jarko crvenu nećeš naći.

– Dobro. Je. Bolje da ne upadam u oči.

Iza stijene, pod njima se otvorio pogled na zaljev. Ister je uvirao još istočnije, dublje u utrobi zaljeva. A tamo kraj ušća tiskalo se dvadesetak ili više brodova. Malo su toga iskrcavali i to se nosilo u malim kovčezima i torbama, a ono što su ukrcavali nosila su najmanje četvorica. Često se teret prekrcanog broda koji je prepun drvenih trupaca, ili amfora s usoljenim maslinama i vinom kretao na sjever prema Akvileji i onda dalje prateći obalu, zamijenio za kovčeg koji je skrivao desetinu fibula i nekoliko finih staklenih čaša. Ali takvi su kovčezi uglavnom stizali za poznatog kupca, ili se iskrcavali u Parentijumu gdje se za njih lakše mogao pronaći kupac.

S druge strane zaljeva, na vrhu, bijelio se Mafrid. Stari grad opasan bijelim zidom.

– Tamo su moji.

Tarnije je uhvatio Krumov pogled kojeg je rastegao preko zaljeva, iznad brodova koji su čekali svoj red za ukrcaj.

– Tamo sad živiš?

– Ne, tamo su moji. Žena i dvije djevojčice, ali…

– Pa nisi spavao kod njih?

– Ne više.

Tarnije je pljunuo, kao da je želio izbaciti neko sjećanje zajedno s pljuvačkom i popraviti okus u ustima.

– E, a kako ono zovu ovdje?

– Koje?

Krum je pokazao prema stijeni koja je uzdizavši se lijevo od Mafrida podsjećala na divovski obelisk.

– Ako je ovo iza nas rimska pizdina, onda je ono… kako bi to nazvali? Augustov kurac?

– Mlatiš tim jezikom ko govedo po livadi. Te šale progutaj kad dođemo u Parentijum. Bolje gutat brabonjke nego da ti ispadaju iz usta. Ovdje su naoštreni jedni na druge.

Krum još nikad nije čuo Tarnija da mu tako osorno odgovori. Slutio je da to ima veze sa ženom i dvije djevojčice koje su živjele na drugoj strani zaljeva.