Ilirik | Mladen Blažević

NI GOVNA SE NE OSTAVLJAJU

Tuljini su u dolini oko jezera sakupljali otpatke zaostale iza svetkovine. Bilo je tu vrijednih stvari. Kako su Tuljini ove godine bili zaduženi za pripremu svetkovine, imali su pravo i pokupiti što je iza svetkovine ostalo. Sav izmet koji je ostao iza konja, goveda i magaraca. Ako ga se odmah unese u zemlju do jeseni će dati dobar urod kupusa i repe. Zatim, s druge strane jezera na brojnim šatorima ostale su tkanine, goveđe i ovčije kože, slama i trska, a valjalo je pokupiti i drvene skelete od štapova, priručne klupe, police, užad, nesagorene ostatke logorskih vatri, zaostalo keramičko posuđe, mijehove, košare od šiblja, koplja, sulice i strijele. Nekome je iz torbe kad zagrije medovina ili vino znao ispasti brus ili kopča s ogrtača. Zato su Tuljini obilazeći zasebno svaki dio oko jezera pažljivo gledali u zemlju razmičući opancima prašinu. Sinovi Prce Trojana, Vurda i Vučina, gledali su ih sjedeći na još neodnešenim klupama blizu hrama. Vučina je kao i inače prvi progovorio.

– Musane… tamo si jedno magareće govno zaboravio. Mara će te pitat gdje ti je magareće govno.

– Lako njima za magareće govno. Kad im prigusti, pravo u polje. I oni su neki magarci.

– Magarci sjede u sred dana i tjeraju muhe. Ljudi imaju posla.

Musan je znao kako treba razgovarati s Prcinima.

– Dobro si im reko Musane. Bikovi se izvalili u hladu.

Stari Trojan prišao je sinovima iza leđa. Uvijek bi ih iznenadio kad bi sjeli da izgube vrijeme.

– Ajde, treba popravit branu za natapanje. Ona zadnja kiša digla bujicu i sve odnijela. Mogla bi ovo ljeto suša.

* * *

Najprije su motikama produbili kanale. Zatim su trojica muškaraca slagali branu od kamenja. Djeca su sakupljala riječnu travu i miješajući ga s glinom i sitnim kamenjem zapunjavala rupe. Po tom bi na to mjesto netko od trojice opet stavio kamen.

– Momci, nije suša jedino što bi nas moglo zadesiti. Barbin i Pruna kuhaju kašu, a ječam i loj im sipaju Rimljani i Breuci. I Dezidijati, priča se. Jedno je poć u pljačku s Bastijom, a drugo otvoreno zaratit s Rimom. Breuke je zajašio onaj Mesala. I Dezidijate, Dalmate, al nas je nekako zaobišlo. Bar rimsko vojačenje.

– I ja sam čuo da se priča svašta.

Vurda je stao sa slaganjem zamišljeno gledajući u Trojana. Vučina je sada šutio i dalje slažući branu.

– To je onda rat momci moji, a onda… Dobro je dok ide, dok se doma vuče plijen, ali kad Vidasu dosadi pa vojsci okrene leđa. Onda krene po zlu. Muškarci nisu kući, manje brige oko blaga, oko zemlje. Ljetina trpi, žene vuku drva pa je to sve kilavo, vlažno, gnjilavo. Smrzavaju se kad dođe zima. I zima… kad ne treba bude oštrija nego inače, pa krenu bolesti, vrućice, groznice, pjege po trbuhu. Djeca nagaze na sugreb. Eh, a onda, razne propalice u ratu dođu do oružja i moći i… Samo se gleda kako nekoga orobiti. Ubij, siluj! I sve to bez rata. Mislim bez da je rat ovdje, bez da gineš u njemu. Nek se ratuje bilo gdje na dvadeset dana jahanja odavde sve će nas to sagonit. I još gore.

Sad je i Vučina stajao i gledao u Trojana.

– Šta gledate? Stari radi a vi gledate. Ako ja mogu slagat i pričat, možete vi slagat i slušat. Mislim da neće bit kiše do… Na godinu ćemo čekat snijeg da se otopi. Imaju Tuljini pravo. Ni govna ne treba ostavljat na putu.