Ilirik | Mladen Blažević

DUG

– Prste ću ti polomiti! Jel me čuješ? Jedan po jedan. Ostavit ću ti taj s pečatnjakom, da udariš žig na svoj dug.

Kroz vrata terase dopirao je zvuk tržnice u Akvileji. Glasna cijenkanja, psovke prigušene tkaninama, brade ulijepljene pivom i vinom, tunike umrljane brašnom, izgrižene solju. Dolazeći do Krumovih ušiju, sve se stapalo u jedan neugodan zvuk koji ga je tjerao da trese desnom nogom kao pas koji istjeruje buhe.

– Vratiću Versuse. Platit ću. Samo mi…

– Dosta! Čekao sam te… kolko? Dužan meni pa nabavljaš tuđu robu. Od Ulimusa? A? Misliš da ne znam?… Svi ste vi iz Tarsatike telci.

– Samo da…

– Sutra Krume! Čuješ me? Sutra, il mi dovedi onu svoju ženicu… da je ja malo…

Vidio je požudu u Versusovom pogledu. Namrštio se zamislivši Versusa u Ulijinoj blizini.

Ja i moje kupi, kupi! Kupio sam, a prodaja stoji. Ovaj Nubijac… Vidi ga! Sjedi i šuti sa strane. Samo se smješka. Može popit koo… parentijumska amfora. Gdje mu stane? Ja da ću njega napit. Vidi ga! Ne vjeruj čovjeku s rupicom na bradi! I što sad? Kako da ja to platim? Sve sam založio. I kuću i… Sve osim Ulije.

– Sutra Versuse.

Glas mu je na leđa natovario vreću i dobio težinu. Rekao je to kao da će Versusu sutra zaista vratiti dugove. Izašao je iz Versusove vile hodajući u pratnji dugokosog Nubijca i zurio u svoj pečatnjak, kao da mu je on kriv za dugove. Udarao je njim prečesto i prelako po vosku.

Ja da založim Uliju. Pa nju jedino imam. Dao joj slobodu i sad, što da je uzmem i dam Versusu? Zmiji što zijeva ovdje u Akvileji, a rep joj se vuče po rimskom senatu. Misli Krume, misli! Di da nađem toliko? Jedino da pobjegnem nekamo, nekamo, a kamo? Ima svoju mrežu trgovaca, lopova dooo… Epidaura. Onaj Nubijac bi me našao bilo gdje. Negdje gdje nema trgovine. Pobjeći di se slabo trguje. Gdje će ono staklenih čaša i fibula što još imam biti dovoljno da počnem ispočetka. Da, skupit zalihe i negdje… A gdje?

Prolazivši pokraj tržnice vidio je Tarnija kako obilazi oko tezgi mjerkajući robu i zapitkujući za njezinu cijenu.

– Tarnije! Ej, tu sam! Ej, odi, dođi trebam te nešto.

Tarnija je često sretao u Akvileji, a ovaj bi pri svakom susretu govorio o škripavim sirevima i ovčijim kožama iz Krajine. No, Tarnija je prestao uzimati za ozbiljno još dok je bio dječak. Sjećao se da bi pokojni otac kad bi im Tarnije dolazio u posjet nakrivio lice kao da je žvakao nezrele amule. Oca je Tarnije podsjećao na nešto čega se nije želio sjećati. Krum je o njemu znao samo da je rođak iz Rubnja, mjesta rođenja njegovog oca. Iako stariji i od Krumovog starijeg brata Kavrana, Tarnije je uvijek tražio Krumovo društvo, prepoznajući Kavranov prezrivi pogled na rođakovo nejako tijelo. Živio je od sitne trgovine, odlazeći u Krajinu po nešto sira i ovčetine usoljene u njegovoj obitelji i prodajući je za sitne novce tezgarima na tržnici Akvileje. Krumu je često predlagao udruživanje. Jednu od njegovih rečenica Krum je znao napamet: „E da ja imam kola, konja ili bar magarca i nešto novca za otkup kao ti, bilo bi posla za obojicu. Ja dovlačim škripave sireve, usoljenu ovčetinu i kože iz Rubnja, a ti ih ovdje prodaješ tezgarima i trgovcima. Išlo bi ko med.“

– E… Krume! Otkad tebe nisam vidio?

Tarniju je zaista bilo drago.

– Tarnije, di si ti?

Krum je spuštanjem glasa suspregnuo lažno oduševljenje shvativši da će Tarnije, nenavikao na srdačnost, prozrijeti tešku situaciju u kojoj se nalazi. No, Tarniju je zaista bilo drago.

* * *

Ulija je na trijemu praznila posudice s izgorjelim ostacima tamjana i masnjačine smole i stavljala ih u veliku drvenu zdjelu napunjenu vodom uz brojne čaše prljave od jučerašnje večeri. Mrzila je te večeri upravo zbog idućeg dana. Mrzila je pranje, skupljanje otpadaka i ono kiselo Krumovo lice puno grižnje savjesti s kakvim bi se ujutro budio. Njegovo glasno smijanje i zabavljanje brojnih gostiju uvijek se poslije pretvaralo u mrzovolju i dugo čupkanje obrva kad bi ujutro ostali sami. Slutila je da je razlog tom čupkanju onaj dugokosi Nubijac, koji je povremeno dolazio i s Krumom se povlačio nasamo. Znala je da je on nečiji prenositelj vijesti, kao što je znala da te vijesti nisu dobre.

– Imam dobru vijest, sreo sam Tarnija. Ne znaš, on je iz Rubnja. Zemlja Kolapijana, od tamo je moj otac.

Krum je zvučao kao da je dobio hrpu srebrnjaka na kocki, no Ulija je primjetila kažiprst i palac na njegovoj desnoj obrvi.

– Prava prilika za posao. Sirevi. Brda sireva. Oni što škripe pod zubima. I koštaju nekoliko sestercija, a veliki ko kotač. Za nekoliko staklenih čaša dobiješ puna kola štavljenih ovčjih koža. S tim možemo ovdjeee…

– Nisi mi rekao da ti je otac iz… kako si rekao, priča se da tamo piju krv iz ljudskih lubanja.

– Glupost. To su priče o Dardancima i onim s crvenim bradama. Nema toga. Znam ljude koji trguju u tim krajevima. Ljudi ko i mi, dobri trgovci, ne možeš ih prevariti. Tamo su ljudi gostoljubivi, a ne ko ovdje. Gosti piju i jedu iz iste zdjele s domaćinima.

– A dobra vijest?

– Ee, pa to. Idemo u Rubanj. To ti je blizu Siscije. Čula si za Sisciju? Imat ćemo što putovat ali…

– Zašto, zbog sira idemo? Tko ide? Ideš ti… i ja?

Krum je prstima s obrva prešao na podbradak.

– Oboje. Na par mjeseci. Samo dok ne sazriju sirevi. Do pred ljeto. A onda, nekoliko punih kola sira, prekrijemo kožama i ovdje se kupamo u srebrnjacima.

Ulija je kimnula glavom, sjetivši se koliko su se puta već trebali kupati u srebru.

* * *

Krenuli su idućeg jutra dok se još Akvileja šuteći skrivala u magli. Krum je natovario na kola što vrijedi i upregao magarca gurnuvši Uliji u ruke uzde. Hodao je ispred konja. Imao je namjeru zaobići Tergestu i dovući se do Mafrida. Tamo ga je trebao čekati Tarnije, koji je krenuo još jučer. Od Mafrida iznad ušća rijeke Ister trebali su zajedno doći do mjesta Crevar smještenog na morskoj obali prije Parentijuma. Tamo su izrađivali amfore koje je trebalo kupiti i napuniti cijenjenim vinom, ukoliko Tarnijeva poznanstva i viškovi proizvoda natjeraju prodavače na davanje robe na dug. Od Parentijuma dalje čekao ih je velik dio puta preko Albone do Tarsatike, a za još dulji put od Tarsatike do Rubnja u zemlji Kolapijana priključili bi se nekoj karavani koja je išla prema Sisciji. Uz put nisu smjeli privlačiti pažnju jer Versus svugdje ima svoje ljude, a nekog će sigurno poslati za njim kad shvati da je pobjegao. Vjerojato onog Nubijca, kojem rupica na bradi odvlači pogled pa mu ne možeš zapamtiti boju očiju.