Ilirik | Mladen Blažević

BAKA

Snijeg je lepršao uokolo, ali se topio u dodiru s tlom. Krum nije ništa jeo od jučer ujutro i sada mu je glad već oduzimala snagu. Znao je da se mora izvući iz ovih planina i pronaći naselje. Kad god bi se pokušao spuštati završio bi u nekoj dolini obrasloj šumom i opet bi ga čekao uspon. Nekoliko se puta popeo na neke od vrhova ne bi li lakše pronašao put, ali kad bi i procjenio kuda krenuti, ili bi donio pogrešnu odluku, ili bi ga spuštajući se šuma odvela nagdje drugdje. Neki od obronaka pred njim nisu bili obrasli šumom i nadao se da će mu se pogled otvoriti kad se popne na prijevoj. Kad se popeo bilo je već poslijepodne. Snijeg više nije lepršao, ali oblaci koji su ga nosili nisu dozvoljavali da pogled segne dulje od dva stadija. Ali nizbrdo na obronku stajalo je nekoliko kamenih kuća okruženih torovima. Krum je požurio. Kad je shvatio da se iz jedne dimi skočio je s konja i ubrzanim korakom došetao do kuće. Iz kuće je izašla starija žena kojoj je na lijevoj strani usta nedostajalo nekoliko zuba pa se činilo da se podrugljivo smije.

– Mogu li bako zamijeniti neke stvari za smještaj i hranu.

– A vidi njega što je fin. Ajd ulazi!

– Zbrinuo bih prije konja.

– Ajd! Iza imaš vode u pojilu. I donesi vrč vode iz pojila dok se voda nije smrzla. ovaj snijeg oće neće. Ako ne pane a smrzne, teže će bit topit vodu za blago. Odvedi konja u tor. Ima streha.

U kući je bilo omamljujuće ugodno. Cijeli jedan zid bio je pokriven u tri reda složenim, suhim drvima, koja su zauzimala dobar dio prostora, ali su se smijala u oči snijegu koji je bio pred vratima. Drugi zidovi bili su iznutra obljepljeni glinom pomiješanom sa suhom travom.

– Noćas će napadat. Neka ga! Bolje to nego golomrazica. Ovcama sam navukla sijena.

Krum je gledao kako starica na žar ognjišta gura keramičku zdjelu punu ječmene kaše.

– Nek se malo zagrije, topla kaša krijepi.

– Kako si ti ovdje sama bako?

– A ne bi ti sinko ja o tome.

Baka je najprije u bori na čelu sakrila neku žalosnu priču, a onda ju pustila da se razlije po licu.

– Otišli svi. Neki u rajevinu, a neki se još… potucaju se uokolo. Nikako da odrastu. Moj sin, ovaj što ga nije uzela kuga… uzele ga zle oči. Unuke je već trebao imati, a on ni djecu nije napravio. I onda otišo ratovat, ko da će u vojsci nać ženu. A drugi… taj je mlađi, prvo se oženio i napravio dvije šćeri, pa odusto od nji i išo drugoj radit djecu. Pa i njoj napravio šćeri. E onda i on otišo ratovat i pustio tu ženskadiju da se sama brine. On bi sina. Ne možeš napravit sina ako sam nisi posto muško! Ako ga i dobiješ uzme ti ga kuga, neka nesreća, il nagazi na sugreb. Da je on posto čovjek dobio bi i sina. A meni milija ona ženskadija od… Zamjerili mi se moji sinovi. A ti sinko, ja ne pita imaš li ti djece?

Krum se zamislio prije nego je odgovorio, kao da se pita je li odrastao da može dobiti sina. Bakina priča ga je podsjetila na Uliju i Jelu.

– Možda se upravo rađa. Rekli su mi da će žena rodit sina kad zasniježi…

– A što si ti ovdje nabaso? Di ti je žena?

– U Rubnju.

– Tamo di se svetkuje? Neki su odavde znali ići do tamo. Al što ćeš ti ovamo?

– A… ne znam nanijelo me. Sad sam na putu kući.

– Samo, sinko, ako noćas zapane ne ćeš ti nikuda dok ne otopi. Stigneš tamo taman na svetkovinu. Ajd jedi! Evo ti kaše, podgrijala se.

Krum se najeo do ušiju i naslonivši leđa na glineni suhi zid ubrzo zaspao. Baka ga je svalila na kožu podstavljenu slamom i ispravila mu noge, izula opanke i odmotala mokre obojke zamotane oko nogu.