Ilirik | Mladen Blažević

STUPICA

Krum je cijeli dan proveo sjedeći ispred kuće i gledajući u nekoliko dobro naoštrenih drvenih šiljaka koje je pričvrstio na štap prethodno im vrhove otvrdnuvši na žeravici. Kraj njega je stajalo uže koje je povremeno pokušavao zavezati ne bi li napravio omču koja bi se zatezala na lagani dodir. Sutra je napravio nekoliko novih štapova sa šiljcima i povezao ih u okvir. Sve je dobro zavezao vrbovim šibama i od štapova napravio uokvireni križ širine rastegnutih ruku. Ubrzo je shvatio da je prelagan da bi ozbiljno ozlijedio i odraslu vjevericu. Dosjetio se da to ne predstavlja pravi problem. Kad bude postavljao stupicu, opteretit će šiljke s nekoliko teških kamena, da dobije brzinu pada i silinu zabadanja šiljaka. Okvir je samo trebao pasti s dovoljne visine da probije kožu. Ono što mu je predstavljalo problem bilo je: kako pokrenuti šiljke da padnu kad se životinja nalazi pod njima?

– Ne znam šta je ovo, al opasno izgleda.

– Saznaćeš moj Mirta, kad te budem zvao da podijelimo vepra.

Mirta je, kao i uvijek, došao bez najave.

– A dobro, iskopaš dovoljno veliku rupu, ubaciš šiljke okrenute nagore. prekriješ trskom i lišćem i čekaš da upadne.

– Vidiš, vidiš, Mirta, nisi ti sisao bika. A ja razbijam glavu. Ja napadam s neba, a ti bi ga dočeko iz zemlje.

Nakon noći koju je proveo razmišljajući kako ponosno s kolima prolazi kraj kuće Prcinih vozeći iza sebe ogromnu veprovu glavu, kojoj je jezik visio s kola i umalo se vukao po zemlji, Krum je ujutro napravio još jedan okvir. Ovaj put izrezao je balvane na potrebnu širinu i na njih vezao šiljke. Sad su imali potrebnu težinu bez kamenja. One od prethodnog dana je obogatio poprečnim štapovima i zašiljenim kolcima. Nije odustao od napada iz zraka i ostatak dana proveo je smišljajući i isprobavajući kako će životinja padom u jamu sama osloboditi stisak užeta. Sjetio se čvora iz djetinjstva, koji mu je pokazao otac. Tada mu je, nakon što se izvikao na njega jer je prerezao dugačko uže, otac pokazao kako može nešto čvrsto zategnuti dugačkim konopcem, a da ne odreže višak i nepotrebno skrati uže. Zvao je to skraćivaljka. Ono što je sada vrijedilo u tom čvoru, bilo je njegovo razvezivanje. Kad je konopac bio zategnut čvor je držao čvrsto, ali bilo je dovoljno opustiti konopac i pritom povući između dva uzla i čvor bi se sam razmrsio. Rješenje se ponudilo samo od sebe. Taj konopac među uzlovima dodatno će privezati za trsku kojom će prekriti rupu i kada je vepar poklopi svojom tjelesinom, propast će u rupu, nabost na šiljke, razmrsit skraćivaljku i okvir od balvana prepun šiljaka past će mu na leđa. Isprobao je potezanje skraćivaljke na obližnjem stablu i čvor se razvezivao.

Nakon još jedne noći kraj ognjišta i sanjanja vepra jedva manjeg od goveda, sutra je natovario opremu na konja, uzeo motiku za kopanje i rano otišao do Mirte.

– Idemo Mirta, vepar nas čeka.

– Ti si… A jesi se naoružao. Ajde, što ne bi. Čekaj, čekaj, samo malo.

Otišao je u kuću i vratio se s ovčjom iznutricom i komadom loja.

– Što je to, za mamac? Ne lovimo lisicu?

– A ti nisi čuo da svinje jedu meso. Svinje su sinko ko ljudi. Nema što mi i svinje ne bi pojeli.

Tu noć Krum je zaspao sa smiješkom odmah nakon večere. Bio je zadovoljan. Dugo su tražili povoljno mjesto i namučio se kopajući rupu. Mirta nije ponio ni motiku. Ali, pred večer, kad je sve bilo gotovo i Mirta stavio iznutricu na trsku skrivenu suhim lišćem koja je prekrivala rupu, umalo upavši u nju, obojica su otišli kućama sigurni kako ih uskoro očekuje lovačka slava.