Ilirik | Mladen Blažević

DOK PRSKA VODA

Ulija se nije dobro osjećala otkad su stigli u Rubanj. Nije ona bila bolesna. Ali, nije pronalazila razlog zašto su ona i Krum ovdje u ovoj zabiti. Imala je manje obaveza u kući nego što je imala u Akvileji. Nije, kao tamo, trebalo raspremati stan i dvorište nakon pijanki i gozbi koje su trajale do ranog jutra. Nije trebalo pripremati večeru za dvadeset ljudi, brinuti se za nabavku vina i to ne onog domaćeg kiselog, nego slatkog koje je dovozio Tarnije iz Histrije. Krum bi na gutljaj domaćeg iz okolice Akvileje napravio izraz lica, kao da mu je u čašu ulila jareću mokraću. Ovdje u Rubnju gostili su njih. Nakon posjete Prcinima, često su ih pozivali na zajedničke sjedeljke, gdje su na ovčjim kožama oko vatre pili barč, medovinu, ili vino. No, uz ječmenu kašu začinjenu lojem i komad ukusne pogače od ječma, pšenice i prosa, morala je svakodnevno slušati Krumove priče koje su imale za cilj prodati staklenu čašu i ukrasnu fibulu, ili dogovoriti otkup sireva i koža za sitan rimski novac. Jezik kojim su govorili je, za razliku od Kruma, samo djelomice razumjela. Ali da je razumjela i svaku riječ opet bi se osjećala kao vjerni pas koji svugdje prati svog gospodara i legne mu kraj nogu kad god mu se za to ukaže prilika. Zato se obradovala kad joj je jedna od žena iz Prcinog roda, nakon puno mahanja ruku, objasnila da je zove u sutrašnji ribolov. Nije shvatila kakve veze s ribolovom ima branje nekakve trave i kako to da ovdje žene love ribu, ali svako zanimanje koje može ispuniti dosadno jutro i prijepodne ju je radovalo. Sutra je po dogovoru došla do kuće Prcinih prije sunca. Nožnim prstima smežuranim od rose grebala je kožu sandale, ne bi li ga osušila trenjem. Gledala je u spuštenu kravlju kožu na ulazu brvnare, čekajući da je netko podigne i proviri na danje svijetlo. Zamišljala je Prcine kako izmiješanih tijela leže jedni preko drugih gurajući se da uhvate toplije mjesto kraj ognjišta.

– Ej!

Uzvik joj je stigao iza leđa iz smjera livade učinivši da prsti u sandalama na trenutak zastanu. Bila je to žena koja ju je pozvala u ribolov. Približavala joj se s punom košarom velebilja. Bila je lijepa na neki iskren i prirodan način. Na danjem svijetlu se vidjelo da ima brkove i da su joj listovi na nogama obraslim dugim crnim dlakama dokazujući da su joj djeca već odrasla. Prišavši, pokazala je na Ulijine sandale i svoje opanke, misleći na Ulijine mokre noge. Pozvala ju je za sobom u smjeru otkud je došla. Približavajući se potoku koji se u daljini spajao s malenom rijekom što je vijugala niz dolinu, Ulija je ugledala dvadesetak košara koje su virile iz visoke trave naginjući se na ženskim leđima. Bilo je tu još toliko djece, koja su se valjala, pomagala majkama ili lovila žabe zašiljenim kolcima. Neke od žena i djece bili su iz drugih rodova. Prepoznala je ženu Tuninog starijeg sina, kojoj je nedostajalo pola uha. Pričalo se da joj ga je odgrizla svinja dok je spavala u travi. Ubrzo su košare bile pune velebilja i svi su se uputili prema mjestu gdje se rječice spajaju. Djeca su se utrkivala spotičući se kroz visoku travu. Neki od dječaka, oni koji su lovili žabe, bili su umazani okerom oponašajući svoje očeve.

Nizvodno, do koliko možeš dobaciti kamen od mjesta gdje se rječice spajaju, rijeka je naglo vijugala udesno i na bližoj strani učinila sprud. Na kraju zavoja stajala je brana od dobro složenog velikog kamenja obraslog riječnom travom izraslom iz sedre. Voda je zbog tog iznad brane činila usporeni široki krug i naposljetku se prelijevala u slapu. Vodostaj je bio srednje visok, a voda u podzemlju natapala livade, pa bi ovakav slap napravila i nekolicina momaka pri zajedničkom mokrenju. Uzvodno na sprudu, do pola uronjeni u vodu, stajala su tri velika plosnata kamena. Došavši do rijeke, djeca su se iznenada umirila. Neki su provirivali prema mjestu gdje je voda stajala, dižući se na prste i pokušavajući ugledati ribu preko visoke trave. Ostali su gledali prema trima ženama koje su od drugih uzimale košare s velebiljem. Neke su žene dugačke stručke presavijale i vezivale u snoplje, močile ih u rijeku i dodavale ovim trima koje bi započele s udaranjem po plosnatim kamenima naizmjence ih močeći. Nakon nekog vremena bi se vezačice i udaračice zamijenile. Ulija je brzo prišla svojoj brkatoj prijateljici i pomagala joj u vezanju. Od druge žene koja ju je zazvala, saznala je da joj se nova prijateljica zove Tira. Tira je svoj pokret vezanja snopa činila skladnim okretom ruke, istovremeno se smijući Ulijim nespretnim pokretima. Ulijini su snopovi bili nejednaki. Pucale su stabljike, latice su prštale uokolo. Ulija je primijetila da je jedna od udaračica podigla njen snop i izgovarala nešto što je zvučalo kao uvreda. Tira joj je na to odgovorila istom bojom glasa, nakon čega je žena zašutjela, a Tira se okrenula prema Uliji podižući svoje brkove u smiješak.

Vrbe uz rijeku bacale su već sasvim malenu sjenu kad su trojica dječaka, kojima se oker razmazao po tijelu dok su prelazili na drugu stranu rijeke, počela vikati. Odjednom se stvorio metež. Djeca i žene su se zatrčali u vodu. Neke su još ostale udarati. Tira je napravila još nekoliko snopova, pozvala Uliju i zatrčala se u vodu glasno se smijući. One iste košare u kojima se prije nalazilo velebilje, sada su se punile uhvaćenim ribama. Ulija je neko vrijeme oklijevala, a zatim se i ona po sprudu zatrčala u rijeku. Ribe su oko nje polako plivale tik do površine i bilo ih je jednostavno uhvatiti rukom. Tira joj je prišla s košarom čije je dno već bilo pokriveno, vidjevši da će riba koju je Ulija držala u ispruženim rukama kliznuti u rijeku. Prskanje vode, vrisak djece, hihot žena i pijesak koji se dizao s dna i milovao ju po nogama pod košuljom, natjerali su je da nesvjesno vrišti i smije se gledajući oko sebe ne bi li u zamućenoj vodi ugledala ribu. Koža joj se naježila od ugode, a taj osjećaj nije osjetila još od kad ju je majka držala u krilu i češkala po leđima na dalekom sjeveru.