Ilirik | Mladen Blažević

VIJEĆE

Na vijeću su se skupili starješine svih tridesetak rodova izuzev starog Mane. Umjesto njega od Garginih je došao njegov sin Umir i Barbin je zbog tog prednje zube položio na donju usnu.

Stari Mane izgleda neće dočekati ljeto. Poznajući Umira vijeće je izgubilo još jedan razuman glas.

Osim Umira od Garginih iz viđenijih rodova tu su bili: stari Prco Trojan, dugoprsti Moran od Zdjelara, Volk od Gabrinih, Saran od Tunjinih, Kalem iz roda Draginih, Bako od Kovača, najstariji Kurija od Crevara i sam Barbin, koji je predstavljao Kobe. Kraj Barbina je sjedila Pruna, no nije imala pravo glasa. Mogla je samo kad odluke budu donesene, priopćiti odluku Vidasu, natočiti mu vino u rog i čekati hoće li ga posrkati ili pustiti da se ukiseli.

Barbin je gledao u lica na vijeću. Umir je nešto urezivao u štap, naizgled nehajno pokazujući svoj skupi željezni nož. Ocu je s postelje uzeo kapu od željeznih alki, prebacivši njen rep preko prsiju. Kraj njega je sjedio stari Trojan iz Prcinog roda i šaptao nešto Moranu Zdjelaru. Barbin je među njima vidio Bastijine pristalice, ali više nije znao koje su njegove. Ne samo zato što su mu Bastijine uspješne pljačke i pokolji zaljuljali stolicu na kojoj sjedi, već i zbog tog što ni sam nije znao što želi da vijeće odluči. Ono što je znao, bilo je da što god odlučili, on će morati učiniti nešto mrsko. Sjećao se svog pradjeda, koji se žestoko borio protiv Rimljana sve do pada Metuluma. Ali kad je Metulum pao, kleknuo je pred Rimljane, nahranio i napojio dvije legije, natovario im kola puna plijena i ostao plemenski starješina. Život je onda bio jednostavan. Sad je sve drugačije. Rimljane je cijenio zbog njihovog reda. Uvijek se znalo tko tu kome zapovijeda, a dok su hodali u koloni činilo se da hoda divovska gusjenica, koja proždire sve na što naiđe. Mnogi su mladići iz ovih krajeva, sami otišli u Segestiku i postali legionari. Rimljani su donijeli sjajne predmete, odjeću jarkih boja, odisali su bogatstvom. Ali, izvan zapovjedi pretvarali su se u razularenu masu divljaka, koja krade i siluje žene. Ne znajući da bi u hramu, kao gosti nakon ritualnog pranja, dobili posvećenje svećenica uz zadovoljstvo koje su tražili. Barbin je mrzio i nadmenost njihovih zapovjednika i zaista se ponekad, kako mu je Bastija i rekao, osjećao kao da viri ispod rimske tunike. No, znao je njihovu moć. Znao je da će se ova Bastijina priča završiti na neki ružan način. Nije još znao kako, ali mnoge će majke proplakati, a on u tom nije želio sudjelovati.

Nije znao ni kako započeti ovo vijeće. Zato je pustio da žamor stvori nervozu, koju će netko poželjeti prekinuti.

– Dobro, šta smo se ovdje sakupili da mrmljamo između sebe kao babe? Barbine, reci šta si nas zvao?

Oklijevanje mu nije pomoglo, stari Trojan Prco je vješto predao stado pod njegovu frulu.

Sad su svi šutjeli i gledali u Barbina očekujući da nešto kaže.

Barbin je pogledao u pod, uzeo štap, udario se njim po vrhu opanka, isisao zrak iz rupe u prednjem zubu i ponovno pogledao prema vijeću, pokušavši ih sve odjednom izrešetati pogledom kao strijelama.

– Svi ovdje znamo šta nam Bastija radi. Navla…

– Ne radi nama ništa, radi Rimljanima.

Umir je pustio štap i gledaoi u Barbina i zaboravivši ljepotu svog noža.

– Umire, dok ja govorim ni ti, ni bilo ko, neće me prekidati.

Umiru se zbog Barbinovog smirenog i prigušenog glasa onaj lijepi željezni nož učinio kao slamka za čačkanje zuba. Barbin je pričekao da se uvjeri da ga i ostali shvaćaju ozbiljno.

– Bastija navlači bijes Rimljana. Taj nam bijes može ovdje navući rimsku legiju. Stariji ovdje se sjećaju, po pričama njihovih djedova, šta to znači. Osim toga, zapovjednik u Segestiki mi je jasno dao do znanja da sami očistimo svoje dvorište. Rekao je da kad oni dođu neće gledati čije je stado paslo na tuđem pašnjaku.

– I šta nam ti predlažeš?

Prco je želio da se Barbin izjasni.

– Ništa zasad. Želim prvo da se posavjetujem s vama. Ne želim da se ovdje podijelimo. Što god odlučili doći će vrijeme kad… Morat ćemo stat jedan uz drugoga. Onda više neće biti, nisu tu moje ovce pasle.

Umir je zašutio, Prco Trojan nije postavljao pitanja i Barbin je znao da je pobijedio u prvom hrvanju, ali znao je da ga očekuje još nekoliko.

* * *

– Vješto si vodio vijeće. Prave riječi kad je trebalo.

Pruna je gledala Barbinove vrhove opanaka kako se izmjenjuju provirujući pod tunikom. Teško je pratila njegov dugački korak, a nakon njene rečenice, još ga je produljio.

– Zašto onda nismo ništa riješili? Tu… evo tu mi stoji Umir sa svojim smrdljivim opankom.

Pokazivao je na svoje desno rame.

– A ovdje mi stoje rimske legije.

Pokazao je na lijevo.

– Još mi se ti sad popni na leđa.

– Nisam ti ja Umir, nećeš tako sa mnom.

– Šuti ženo i reci mi što sad nakon vijeća! Tu smo gdje smo bili. Pao pljusak, zemlja suha.

– Pa to ti odgovara. Tjeraj tako dalje. Prco Trojan je pametan starac, on će dobro odvagnuti. Kuriji reci što želi čuti, Umira ušutkuj ko dosad, u Segestiki laži da okupljaš vojsku da je pošalješ na Bastiju. Ili još bolje, napravi Zivku da okupiš vojsku. I još… trebao bi opet razgovarati s Bastijom. Pomiri se s njim, pokaži mu svoje slabosti, nedoumice. Daj mu do znanja da ne znaš što ćeš dalje.

– Ti si… podmukla si! Nismo mi istu kašu kusali. Ja radim što govorim.

– E pa došlo je vrijeme da jedno govoriš, a drugo radiš. Kusamo mi već dugo istu kašu. Kašu koju su nam skuhali Rimljani. Misliš da je onaj u Segestiki postao zapovjednik zato što je radio što govori?

– Gadiš mi se! I ti i Rimljani. Dođe mi da uzjašem s Bastijom.

– I to je jedno od rješenja, ali sad je za njega rano. Ako će ikad biti prilike. Neka odluči Vidas. Sutra ću napuniti njegov rog.

Pruna je znala da Vidasa nije briga i njoj prepušta odluke. Barem dok mu je rog pun dobrog vina.