Ilirik | Mladen Blažević

MANIJE ENIJE

– Pa šta ne odeš vidjet svog brata?

Krum nije odgovorio niti znao što odgovoriti. Želio ga je vidjeti, ali nije znao što bi mu rekao. Zašto je uopće ovdje u Rubnju? Kako mu reći da je založio njihovu zajedničku vilu kraj Tarsatike? Vjerojatno ju je zbog duga već zaposjeo Versus, trgovac iz Akvileje s jakim vezama u Rimu. Po njegovom nalogu onaj Nubijac u kuću sad useljava nekog naivnog veterana kojeg će uskoro oguliti uređujući je baš po volji novog domaćina.

Jedino ako je neki dan na svetkovini ono bio on.

Zato je odlučio ne ići nikamo i ne odgovarati na neugodna pitanja. Krumovu šutnju prekinuo je Dane dozivajući ga ispred kuće.

– Što je Dane?

– Barbin te zove da dođeš Dolazi rimski zap… zapovej… zapjevo…

– Ko dolazi Dane?

– Manije Enije!

– Zapovjednik se kaže Dane. Reci Barbinu… reci, reci da ću doći.

Ako nećeš nevoljama one dođu tebi.

Uskoro su Krum, Barbin i Pruna čekali na raskrižju glavnog puta gdje se odvajao puteljak do Barbinove i Prunine kuće. Znali su da Manije Enije samo što nije izašao iza zavoja po visokom stupu bijelog dima s obližnjeg brda što se u visini širio prijeteći da zakloni sunce.

– Koliko nisi vidio brata?

Pruna je voljela postavljati osobna pitanja i odgovore na njih vješto zamatala u maramu. Kasnije, kad bi to zatrebalo, uvijek ju je mogla odmotati i s njome prekriti glavu.

– Ima preko deset zima. Kako vi ovdje kažete.

– Pričaš ti već kao mi. Postao si pravi Kolapijan.

Nije znao zašto, ali Krumu je ovo bilo ugodno čuti. Dovoljno ugodno da mu opusti ramena pred sastanak koji ga je činio da kažiprstom i palcem čupka desnu obrvu.

Iza zavoja je počela izlaziti kolona konjanika. U prvom redu jahala su trojica i iako ih Krum još nije mogao jasno vidjeti znao je da je njegov brat onaj u sredini. Iza njih, s po dva jahača u redu tekla je kolona koja se završila na broju pedeset.

– Je, Kavran je.

Kolona se sasvim primakla i Krum je tražio Kavranov pogled. Nešto je tiho govorio centurionu do sebe i Krum se pitao da li ga je prepoznao ili od prije zna da je Krum ovdje. Centurion se glasno nasmijao, a Kavran se okrenuo prema naprijed. Odmjerio je najprije Prunu, pa Barbina. Kad mu se pogled sreo s Krumovim nije mogao sakriti iznenađenje.

– Krume! Jesi to… ti si! Pa svašta sam mislio da ovdje mogu vidjet, ali tebe… Da ću brata srest u Krajini.

Manije Enije je spretno skočio s konja i uhvatio čvrsto brata za ramena stisnuvši ga do crvenila na koži.

– Kavrane! Ha, ha… e jebemu stado!

Krumu je smijeh raširio usta djelomice jer je sreo brata nakon dugo vremena, a djelom zbog olakšanja što ovaj očito ne zna da je zajedničku vilu s posjedom izgubio zbog dugova.

– Manije Enije, sad sam Manije Enije. Još me jedino ti zoveš Kavran i ova liburnska pička tu gore.

Smijući se i dalje mahnuo je glavom prema centurionu na konju s kojim je nekad davno završio legionarsku obuku.

– Ajde pričat ćemo poslije uz vino.

Kavran se okrenuo i kimnuo centurinu. Bio je to znak da centurion može dozvoliti vojsci da se opusti kraj jezera. Sada je pogled usmjerio prema Barbinu.

– A ti si Barbin, Rubanjac iz Krajine.

Krumu je Manije Enije sad više ličio na Kavrana iz djetinjstva, koji je želio voditi svaku igru.

– Jesam, a ovo je Pruna, moja žena i svećenica.

– He… sve ostalo u obitelji, a?

– Dođi u naš dom, da probaš vino iz Parentijuma koje nam je tvoj brat prodao.

Ponovno se okrenuo prema centurionu i kimnuo mu da pođe za njima.

– Može vrč, došao sam zapravo vidjeti mjesto o kojem mi je pričao otac. E… a da ću tu srest brata to… Gdje je tu izvor tople vode? Jel ima? Njega bih svakako volio vidjeti.

* * *

– O ovom je stalno pričao stari. Ti se ne sjećaš?

Krum je neuvjerljivo kimnnuo potopivši bradu. On je o Rubnju najviše čuo iz Tarnijevih priča. Otac je, kad bi bio trijezan i suvislo pričao, uvijek gledao prema Kavranu. Krum je sjedio sa strane i slušao. Ili nije slušao. Manije Enije je zgrčio lice, namrštio se i glasno prdnuo ispustivši poveći mjehur plina na površinu. Zatim se okrenuo prema Barbinu bez grča na licu, ali s još ukošenim obrvama.

– Ispričaj mi Barbine sada sve o Batonu. Zapravo Batonima. Prvo jednom, pa drugom.

I centurion je, plutajući s druge strane Barbina prestao prstima brćkati vodu oko sebe i uputio pogled ličeći na svog zapovjednika.

– Znao sam da nisi došao u Rubanj samo da vidiš gdje ti se kupao otac.