Ilirik | Mladen Blažević

PJESME SE PJEVAJU KRAJ GOMILE

Iz središnje osmatračnice na rubu zaštitnog rova dekurion je nešto nerazumljivo vikao. Po tonu glasa i cereku legionara Baton je znao da po njima pljušte uvrede. Bilo je vrijeme da i svojima jaja podigne do pupka.

– Klecane, primiri ljude da me saslušaju!

Izjahao je nekoliko desetaka metara ispred prednjeg reda svojih strijelaca. I okrenuo leđa rimskim psovkama.

– Slušajte ovamo curice! Neću više da čujem rimsko gakanje iza leđa. Ove ćemo sad pregazit. Al idemo dalje za Salonu. Hoćemo li vratit ono što skrivaju tamo iza zidina? Ono što je nama Mesala uzeo? Žito, ljetinu, blago? Vratit žene što sad kod njih robuju? Da našim momcima daju poroda! Da ne gaje rimsku kopilad! Slušajte me dobro!… Ja sam svoju milost prema rimskim gubicama ostavio kući kraj ognjišta. Jer kad sad krenemo, nećemo se više zaustavljati… nećemo se zaustavljati do Rima!… I pustite taj glas da ne čujem više onu rimsku pičku iza leđa!

Pred rovom se više nisu čuli pojedini glasovi. Čuo se samo teški zvuk koji je polako plazio po zemlji i rušio sve pred sobom.

* * *

Nakon što je dan proveo kao Kobac, Baton je dolaskom noći opet ličio na sovu. U društvu Klecana gledao je opijena lica kraj raštrkanih vatri. Znao je da bi za ovakav cerek koji je čuo oko sebe morao popiti dosta medovine, ili vina osvojenog u rimskom logoru kojeg su danas razrušili. Ali nije više pio. Prestao je piti kad je prošle zime nakon sasvim obične, svakodnevne pijanke ubio vlastitog psa. A volio je tog psa. Tek je ujutro postao svjestan da to što je lajao kroz noć nije bio razlog da ga ubije. Uostalom, već je jednom u krčmi zbog medovine ubio jednog lajavca. No njegove mu brade nije bilo žao. Dugonogi breučki bradonja je to zaslužio. Psa je, naprotiv, ubio jer je previše predano radio svoj posao. Obaviještavao da se nešto događa u blizini kuće. Kasnije je saznao da je nekima od susjeda nestalo meso. Zato je od tog trenutka prestao piti. Znao je da razulareni ratnici oko njega nisu pijani samo od vina. Pogledi su im se zamutili i od lake pobjede i pokolja koji su ostavili iza sebe.

– Klecane, ovo je bilo lako. Ne želim momcima kvariti veselje, ali nemamo razloga za slavlje.

– Ma jasno ali… dobro će odjeknut među našima. Pirusti će nakon ovog možda prići, Mezeji su se osokolili, već su nam prišli neki Dalmati i Japodi koji su bili ni u mlijeko ni u sir. Breuci u Panoniji javljaju da su digli Andizete i Skordiske i sad već zajedno pjevaju pjesme o sebi a nisu ni krenuli. Treba da se čuje za nas među narodom.

– Pjesme se pjevaju mrtvima kraj gomile moj Klecane.

– E… javili su mi da će nam se sutra pridružiti neki Bastija sa stotinu konjanika. Najavili su ga ko…

– Bastija!

– Znaš ga?

– Znam, znam… A valjda je dobro došao. Pošalji ga k meni kad dođe.

Klecanu se Baton sjedeći pognuto kraj njega sa stisnutim rukama među bedrima činio manjim nego inače. Više od sove sad je ličio na šumskog ćuka.