Ilirik | Mladen Blažević

GRAŠAK POD ZUBOM

Od ječmene kaše s ovčijim lojem Uliji se povraćalo. Čim bi pomirisala ovčetinu istovremeno je željela istrčati iz kuće i izbaciti iz nosnica taj miris, kao da joj je u njega ušla neka životinja. Slično je bilo i sa svom ostalom hranom, koja je u sebi imala loja masti ili mesa. Nasuprot tome, imala je veliku želju da gricka grašak. Nije ga više bilo po vrtovima. Odavno je pobran i pojeden. Zato bi otišla u šetnju kroz polja u dolini i krišom svrnula u nečiji vrt, ne bi li ukrala koju repu. Nije znala što ju više uzbuđuje. Da li osjećaj zubi zabijenih u ljutkasti gomolj, ili lagani strah da ju netko ne vidi prilikom krađe. Znala je ona da bi se lako opravdala da je netko uhvati na djelu. Nije ona tražila neku veliku opasnost, ali taj mali čin krađe pružao joj je osjećaj slobode kakav nikad prije nije imala. Osjetila ga je tek dolaskom u Rubanj. U zajedničkom lovu ribe, ili branju šumskih plodova. Voljela je družiti se s Tirom, ali nekad joj je bila potrebna samoća. Ta sloboda od Tire, od Kruma, od obaveza, ručka, kokoši, skupljanja drva. Samo da ništa ne mora. Sad se tako osjećala. Ništa ne mora. Znala je ona da to tako neće više dugo. Da je to tetrijebov pjev. Uskoro će se roditi sin i život će dobiti sasvim nove obaveze. Nadala se i nove radosti. Tako joj je barem Tira govorila iako ih ona nije mogla zamisliti.

Ako sve majke vole svoju djecu valjda ću i ja.