Ilirik | Mladen Blažević

NAJVEĆE NA DNO

– Idi redom mala nemoj mi preskakat glavice.

– Prvo berem velike pa ću onda male.

– Nema tu male i velike. Sve one idu u sol. Čeka nas… da ne kažem. Kad bi nam neko dao tih malih i soli. Još malo pa će nam soli nedostajati. Oljaaa! Kolko mi još soli imamo?

Olja je odmahivala glavom pokazujući da još nema razloga za brigu.

– Dobro je. Još smo mirni. E, ne diraj tu glavicu, neka nje. Neka, pusti! I tu drugu. Neka puste sjeme. Te su najlijepše.

Prcini su svake godine sadili kupus za cijelu dolinu, a na jesen bi se zemunica za spremanje kupusa napunila ovisno o godini. Ako bi kiša i poslije svečanosti, livade činila zelenima, onda bi zemunica bila prepuna. Jedne posebno dobre godine kupus su čak i dijelili Tuljinima i Garginima i nisu imali gdje staviti repu i rotkvu iako se njih moglo i držati u zemlji dok ih ne odlučiš pojesti. Ali bilo je godina kad bi od cijelog polja mogao napraviti svega nekoliko večera. Tada ne bi bilo ni rotkve ni repe, bob i grašak bi se u ovo doba godine već sav pojeo, pa bi se zemunica punila divljim biljkama nabranim uz potok, ili uzak krug oko jezera, kao što su muški izdanci preslice, bijeli lopuh ili mladi izdanci trske i rogoza. Ispred zemunice, izrezani i obješeni o vrbine šibe između dva štapa, sušili su se korijeni kotrljana, odoljena, celera i bijele mrkve. Zimi, kad namirnice počnu nestajati mljeli bi se u kašu, ili bi se u gladnim godinama od njih pekao kruh. Neke od korijena bi odmah po sušenju samljeli, pomiješali s ječmenim, pšeničnim ili raženim brašnom, te prosom i tako ih pohranili na suhom.

Trojan je berbom bio zadovoljan. Zemunicu će, kad se unese i usoli kupus, dopuniti ukiseljenim listovima bijelog lopuha, potopljenim u velikim keramičkim vrčevima, a na jednom dijelu polja, niže prema potoku, su unatoč sušnijoj godini, repa i rotkva rodile sasvim dobro.

– Vurda, Vučina, Jaro! Kupus je pobran. Neka žene sole, a vi slažite glavice! Pazi kako treba! Najveće na dno!