Ilirik | Mladen Blažević

ZUBI U DRVETU

Jela je, kad bi stali kraj potoka, uvijek odlazila uzvodno tražeći mjesto gdje će biti sama. Ostali putnici bili su na to navikli i osim Dane nisu obraćali pažnju. Treći dan nakon groznice i povraćanja Jela se ustala ranije od zore i s prvim svijetlom već zakoračila u izvor kojeg je jučer pronašla. Voda je činila maleno jezerce koje nisi mogao preskočiti, ali vrlo plitko, jedva iznad gležnjeva. Iako su je zbog hladne vode gležnjevi već boljeli sačekala je sunce da osvijetli šljunak pod nožnim prstima. U ruci je držala maleni štap. Zatim je zadigla košulju i čučnula. Znak na desnoj potkoljenici povećao se i poprimio jajast oblik. Najprije je iz nje istekla mokraća.

– Da te vratim Bindu.

Stavila je štap među zube. Nakon nekog vremena napinjala se i naprezala od bolova, a iz nje je istekla sukrvica. Zatim je zašla prstom i uz bolove koji su joj lice učinili ružnim izvadila nekoliko grumena zgrušane krvi i sluzi. Grč s lica je popustio, ali nije osjetila olakšanje. Zašla je dublje u izvor i dugo se ispirala vodom. Zatim je ponovno čačkala, pa opet ispirala. Kad se uspravila i pustila krajeve košulje da djelomice pokriju znak na nozi, okrenula se, a ispred nje je stajao Dane.

– Jesi dobro? Zašto ti je tekla krv dok si pišala? Što je ovo plavo, zeleno?… Jesi dobro?… Jesi li ti nečista?

– Nisam Dane… sad sam čista.

– Jesi dobro?

– Jesam.

Ali pogled joj je još bio zamućen, kao sinoć dok je drhtala kraj vatre. I s njim nije gledala ispred sebe kao inače, nego kao da je tražila nešto što je znala da će teško pronaći, šarajući s njim po zemlji.