Ilirik | Mladen Blažević

DOBROČINITELJ

– Ljudi, primite ovaj dar kao naknadu za momke koji su pošli s nama. Znam da vam ih ništa ne može zamijeniti. Ovdje je eto… ima nekoliko vreća žita, amfora vina, maslinovog ulja, svinjske masti… i ovo stoke što smo dognali. Da lakše prezimite.

Seljani su se okupili oko Bastije.

– Živio Bastija!

– E da je takvih ljudi više.

– Bastija, Bastija!

– U redu je ljudi… Treba da se uzme onome ko ima previše i da se da onom ko nema. Nećemo više trpiti rimske trgovce u našim selima!

– Tako je!

– Živio Bastija!

Bastija je projahao kroz razdraganu gomilu lutajući pogledom.

Kasnije, dok je pio u Klecanovom društvu zadovoljno se smješkao kao da se nečeg prisjetio. Klecan je pljuvačkom pokušavao pogoditi bogomoljku koja je nepomično stajala blizu njegove klupe.

– Darežljiv si Bastija. Mislim tvoja stvar, tvoj dio plijena. Ali… nije čudo da te ovi slave.

– Negdje uzmeš, negdje daš… Da bi opet mogo uzet. Treba virit iza zavoja.

– O čemu pričaš?

– Kad se pročuje glas lakše ću podizat vojsku. Više će me ljudi cijenit.

– I mene ljudi cijene.

– Kako ne bi Klecane. Ti si junak! Prvi si s mačem u rimskom rovu.

– Zašto mi se sad čini da me ti jebeš dok me hvališ?

– Ne Klecane, nisi mi po mjeri. Volim žutokose ženske.

Bastija se nacerio pa naglo uozbiljio, na trenutak zaustavivši pogled na Klecanovom licu.

– Valjda sam tašt i ljubomoran Klecane. Pa kupujem slavu kad je ne mogu steći.

Klecan se iznenadio Bastijinom iskrenošću, ali onda ga je lutajući Bastijin pogled podsjetio da je ovaj sigurno dio svoje iskrenosti spremio u bisage svoga konja.