Ilirik | Mladen Blažević

RUDNIK ZLATA

Kolona se uspinjala preko prijevoja. Uspon je bio dugačak i zatezao butine do bola. Put ispred njih je bio vidljiv i daleko ispred njih, zmijoliko se usjekavši u planinu. Kad su izbili na prijevoj vjetar je pomicao kamenje. Leđa znojna od uspona sada su tjerala na drhtavicu. Duboka dolina ispod njih ličila je na razbijenu, keramičku zdjelu iz koje je, s lijeve strane, istjecao njen sadržaj.

– To je ta dolina. Onako kako si je opisao, to bi trebala biti ona.

– Mogla bi biti.

Anije Bibul je pogledom promatrao mjesta gdje se ravno dno doline spajalo s obroncima planina koje su je okruživale. S lijeve strane pokraj rijeke koja je istjecala iz doline nalazilo se manje brdo s malim gradom na vrhu. Bijelio se kao da je netko na vrhu istresao skutu. Svim mjestima kraj kojih su do sad prošli nedostajalo je ljudi. Nedostajali su muškarci i Bibul je znao da je tome razlog Batonov pohod prema moru. Ovo naselje je, čini se, ostalo pošteđeno od vojačenja i vrvjelo je životom. Vidjelo se to na prvi pogled. Dimilo se iz svih kuća. Ispred njih je netko sjedio, hodalo se ulicama, a dolje u dolini izgledalo je kao da se upravo bere kupus.

– To bi mogao biti dobar znak. Bit će da je ovdje Baton ostavio muške rudare, da nastave s iskopom zlata. Vidi tamo!

Bibul je pokazivao Gari drugo naselje na susjednom manjem brdašcu… spojenom s kosinom koja je opasivala dolinu.

– Gledaj kako dimi tamo! Ono nisu obična ognjišta. Ono bi mogle biti peći.

Garo je škiljio zbog vjetra, koji je zemlju, pijesak, livadno zrnje i sitne komadiće grančica uporno želio usuti u oči.

– Jesu, ono dimi iz peći za taljenje rude.

– A što se tamo dogodilo? Vidiš one ruševine? Izdgledaju kao… ono su bile rimske vile. Ti su stradali. Baton je ovuda prošao i sad rudnik radi za njega. Ako su im kuće spalili onda je bolje da ne znamo kako su prošli.

– Vjerojatno su dobili što su tražili.

Bibul je naglo pogledao prema Gari, a onda se sjetio da je Rimljanin koji se nalazi usred zemlje Dezidijata obučen u kolapijansku tuniku. Zaključio je da je od sad bolje da odvoji misli od izgovorenih riječi.

Tu večer smjestili su se u malenoj blatnjari bez ognjišta smještenoj izvan bedema. Konjušar u gradu im je rekao da trenutno ne može ponuditi ništa bolje. Kad su se spremali prileći Garo je uhvatio Jelu za ruku.

– Ako me uzmeš na silu nećeš više nikad zaspati! Svraka će ti u snu popiti oči!

Jela je u ruci držala zašiljeno šojkino pero za točkanje po tijelu. Garo je gledao u svrakine oči. Činilo se da se nimalo ne boji i da joj je svejedno je li to na zemlji skakuće ptić ispao iz gnijezda, ili je čovjek zaspao na leđima.