Ilirik | Mladen Blažević

PO STARINSKI

Padine oko golog vrha bile su posute ljudima, kao da si na tek umiješeno tijesto posuo šaku prosa, da krcka pod zubima kad se ispeče. Vučina, Vurda i Juro su na vrhu ukrug posložili veliko kamenje i nastalu zaravan zapunili sitnim zdrobljenim kamenjem. Ostavili su samo jamu širine lakta uokvirenu plosnatim kamenjem. Sa strane je stajala ravna kamena ploča za prekrivanje jame kad se u nju položi žara, a na njoj nešto umotano u tkaninu.

– A stari Trojan bi želio ovako po starinski?

– Znaš ga. Jedino što bi on rađe da smo mu pepeo posuli u izvor, da zauvjek moči guzicu.

– Malo poštovanja kad se čovjeka ispraća.

Pruna je stisnula ono svoje uobijeljeno oko prema Barbinu i Kuriji i otišla u prvi red kako bi ispjevala brojalicu. Vurda je nosio žaru s pepelom starog Trojana, a kraj njega je, pognute glave, koračala Olja s velikom pogačom, a iza njih hodao je Vučina noseći, s dvjema rukama ispred sebe veliki bodež. Olja je na sljepoočnicama nosila očnjače. Nije plakala. Suzama je sinoć natopila zemunicu i sad kao da više u sebi nije imala tekućine. Plakale su zato stara Tuljina i ostale babe koje je znao posjećivati. Plakao je i Vučina tresući ramenima. Nikako se mislima nije mogao pomaknuti s one uzvisine iznad njihove doline. Vurda je spustio keramičku žaru u jamu, a Vučina je kraj žare položio bodež. Pruna je završila s pjesmom i pomakla se unazad. Za njom su se od vrha malo odmakli svi koji nisu bili iz Prcinog roda. Olja je iskidala pogaču davši svakome iz roda komadić u ruke, a jedan položivši kraj žare. Razmotala je tkaninu koja je ležala na kamenoj ploči i iz nje vadila komade janjećeg mesa. Opet je jedan lijepi komad rebara kakav je Trojan najviše volio, položila u jamu, a ostale komade podijelila ostalima. Neko su vrijeme jeli u tišini.

Zatim je Vučina koji je prvi pojeo započeo pjesmu:

Ode nama stari Prco Trojan
Ode miran, a brk mu je lojan
Gdje on ide sunce uvijek svijetli
Gdje se živi povazdan po ljeti
Tamo ovce janje se ko mravi
Poskakuju po zelenoj travi
Stari Prco, čekaju ga braća
Raduju se znaju ko im svraća
Ispraćaju svi Prcini ljudi
Cijeli Rubanj ispraćaj mu budi
Baba Olja ostala bez djeda
Sinovima izrasla je sjeda
Više nema našeg starog panja
Nema više na izvoru pranja
Stare babe sad će imat mira
Stari Prco više ih ne dira

Na vrhu među rodom rastrčao se smijeh kao kad pas nagoni odbjegle ovce. Vučina i Vurda su pločom pokrili jamu. Svatko je uzeo kamen i bacio ga na hrpu iznad ploče. Kad su se rođaci bacivši kamenje uputili s vrha prema logoru na Gvozdenoj gori, prema vrhu su krenuli ostali. Svatko sa svojim kamenom.