Ilirik | Mladen Blažević

STOTINA KONJANIKA

– Dolje se u dolini čuju glasovi! Vidi ono! Ono su… preko sto konjanika!

– Di?

Gledali su prema izlazu iz klanca. Na putu su iza zavoja izvirali konjanici i odmah zatim nestajali iza raslinja koje je zaklanjalo dio puta. Bilo je teško ocijeniti koliko ih je. Kad je čelo kolone ponovno provirilo, a kraj još nije izašao iza zavoja bilo je jasno da joj se bolje skloniti s puta. Krum se okrenuo prema Gari.

– Jel se tebi čini… jel moguće da je ono Bastija? Onaj drugi, sad treći. Je, čini mi se da je… ono je Bastija Garo!

– Je, znam ga kako se drži. Vidi kako se ustobočio! On je.

– Mislim da nam je bolje da nestanemo odavde što prije. Gasi tu vatru Jelo! Ali ne pre naglo, ne vodom!

– Bastiju je bolje izbjeć. Bolje je izbjeć bilo koju vojsku. Ajmo!

Bibul je malo gledao prema koloni, malo prema Gari i Krumu…

– Ko je Bastija?

– Neko koga ne želiš upoznati. Spremajte se. Dane šta gledaš okolo? Spremaj konja!

Kad je Bastija s konjanicima ušao u napušteni grad Krum i njegova skupina već su, prošavši kraj toplog izvora, izlazili iz doline na suprotnoj strani. Bastija je odmjerio starca, koji je sjedio ispred kuće.

– Stari, gdje su ljudi što su bili ovdje?

– Nema sinko ovde nikoga od kad je kuga poharala.

– Neka stari propjeva!

Bastija je dao znak dvojici kraj sebe i krenuo prema dijelu grada iz kojeg se pružao pogled na tri strane. Zatim je stao i okrenuo se.

– Davore! Kad stari potvrdi neka vas desetero krene prema sjeveru za njima! Idu na sjever. Mi ćemo za vama polako. I slušaj! Ne dirajte sela putem, mi ćemo čistiti za vama. Pošalji mi sutra navečer malog Jordinog s vijestima da vas ja ne ganjam po brdima! I ej… slušaj! Mrtvi mi ne trebaju.