Ilirik | Mladen Blažević

NA KRČEVINI RASTE MLADA TRAVA

– Okrenuli smo na jug. Sve smo dalje od… Jel zna netko gdje se nalazimo?

– A kamo bi ti?

– Ja bi kući.

– A jel znaš ti Krume gdje je tvoja kuća?

– Ti Garo poznaješ sve puteve. Gdje nas vodiš. Ja vidim da sad idemo prema jugu.

– Prema jugu da. A ti bi kući? Kao da nas tamo čeka… Što bi da se s Barbinom borimo po brdima? Jel nije bolje da prije saznamo u kojem će smjeru ovaj rat? Uostalom, još imamo posla. Sad se pripremamo za ono poslije. Na krčevini raste mlada trava. Ajde ti reci Krume šta planiraš kad sve ovo prođe? Hoćeš radit stupice i lovit veprove s mojim starim?

Krum je češkao desnu obrvu.

– Znam samo da hoću vidjet Uliju i sina. Ali ne znam šta me tamo čeka i šta se od mene uopće hoće? I šta ima na jugu?

– Ima mira u brdima. Nema Bastijinih konjanika, nema Rimonja. Pirusti i ovce… i novi putevi. Novi ljudi s kojima možemo trgovati kad se ovo završi. Ovuda ako idemo prema jugu trebali bi doći južnije od Salone. Na more. Tamo je Epidaur. Ove žene mi kažu da se tamo trguje i sad. Mislim naši i njihovi.

Kimnuo je glavom prema Aniju Bibulu.

Neću ja nikad više trgovati. Gadi mi se i trgovina i trgovci i kupi jeftino prodaj skupo i… Ono u Rubnju, ono je ličilo na život. A sad više nema ni Rubnja ni… I hoće li ga ikad više biti. I kamo da ja sad idem? Tražit Uliju? Gdje po brdima? Uostalom, već sam se jednom izgubio. Možda Garo ima pravo. Jebemu stado, opet idem kud me vode putevi, umjesto da krčim svoje!

Put je vodio kroz planine koje su, kako su se kretali prema jugu, imale sve niže raslinje.