Ilirik | Mladen Blažević

POŽAR JE VELIKA VATRA

Danima se nije moglo disati punim plućima i u kojem god si smjeru pogledao pred očima je dimilo. Isprva se ispred njih na desnom dijelu obzora vidio dim. Izgledalo je kao da je iza brijega kovačnica i upravo sada kovač u hladnoj vodi naglo gasi užareno željezo. Kad ih je put doveo iza brijega vidjeli su da je iza idućeg brijega i da to ne može biti kovačnica. Vjerojatno je netko zapalio livadu, ili komad šume zbog krčevine. Iza idućeg brijega bilo je jasno da se radi o požaru koji će im vjerojatno preći preko puta i sam se ugasiti kad se spusti u vlažnije šume u dolini. Morali su još proći kroz nisku šumu da bi vidjeli kako požar zahvaća ogromno područje. Vjetar koji ga je raspirivao prijetio je njegovo širenje ubrzati do ljudskog hoda.

– Idemo natrag! Ovo će sve progutati!

– Požurimo!

Krum se odmah složio s Garom. Krenuli su putem šutke ubrzavši korak. Dane je jedini prekidao tišinu.

– Je li tako da je požar velika vatra? Velika, jako velika vatra je požar… kao kad ima mala vatra i velika vatra. Velika vatra je požar, a ne mala vatra.

Često su se osvrtali ne bi li vidjeli plamen i saznali da li ih sustiže. No vidio se samo dim, a dima je sad bilo posvuda. Put je vodio kroz dolinu i nisu imali pregled. Kad se put opet uspeo na brdo shvatili su da ih je požar gotovo potpuno okružio. Sad se jasno vidio plamen. Činilo se da bi pokušaj izlaska iz plamtećeg obruča bio kao da trkom želiš uloviti srnu. Putnicima su misli počele grozničavo trčati i sudarati se po šumi. I Dane je prestao pričati.

– Voda, jel vidio ko kakav potok?

Bibul, koji je inače štedio riječi kao Jela, sad ih je izbacio kao da povraća.

– Vidio sam ja, ali dolje niže. Ne znam oćemo li stići. Moramo pravo prema vatri. Ne znam je li dosta velik.

– Svuda moramo pravo prema vatri!

Potok je bio bliže nego su se nadali, ali ne dovoljne veličine da bi iole pružio zaštitu. Zagazili su u njega i smočili konje.

– Pridrži uzde!

– Di ćeš Anije? Vidi ga! On još pali ispred sebe.

Anije je otišao desetak dvostrukih koraka ispred njih i potoka i na nekoliko mjesta paralelno s potokom zapalio travu i trnje. Vatra je brzo krenula prema njima ali se zaustavila na potoku izgorjevši samo travu i upalivši omanji grm koji je jedva tinjao. Bibul ga je ugasio da se ne razgori. Niska stabla ostala su netaknuta. Sad se ispred njih pružao crni prostor iz kojeg su izvirivala stabla i pojedini grmovi. Anije Bibul se vratio do potoka legao u njega prije toga odloživši kresivo i gubu. Kad se pridigao pokušao je ponovno zapaliti vatru, ovaj put s druge strane potoka, ali nije uspijevao zbog vlažnih ruku kojima je smočio kresivo.

– Čekaj.

Krum se sada dosjetio i pokupio komad još gorućeg štapa na drugoj strani potoka i njime upalio travu. Ovaj put je požar odlazio od njih zbog smjera vjetra.

– Hu… sad se svi smočite! Smirujte konje da nas ne izudaraju i čekajmo da ovo prođe.

Bibul je sjeo u potok zagledan u vjetar koji je donosio jak dim i hranio vatru koja im je obasjavala lica.

– Mislim da si nas spasio. To što si napravio… zapalio oko nas. Nikad na to ne bih pomislio.

– Sreća vjetar ne mijenja smjer. Inače možda ni ovo ne bi pomoglo. Odrastao sam u mjestu gdje su ljeti česti požari. Znali smo tako spašavati kuće.

Garo je šutio i kašljucajući pokušavao olakšati disanje, Dane je naizmjence gledao vatru koja dolazi i vatru koja odlazi, a Jela je izvadila iz marame šojkino pero i pod jakim svjetlom ucrtavala novi znak na svojoj nozi.